Dugo vremena sam živjela u iluziji da je sve u redu. Ignorisala sam znakove, zatvarala oči pred problemima, i svaki put kad bih osjetila da nešto nije kako treba, ubjeđivala bih sebe da je to samo prolazna faza. Bila sam uvjerena da je ljubav jača od svih poteškoća i da će vrijeme riješiti sve nesuglasice. Naposljetku, to je ono što su mi svi govorili – „vrijeme liječi sve“. Ali vrijeme nije izliječilo ništa. Umjesto toga, donijelo mi je suočavanje s istinom od koje sam godinama bježala.
Moj brak je počeo kao priča iz bajke. Bila sam zaljubljena, sretna, i mislila sam da smo on i ja savršen par. Ali s vremenom, stvari su se promijenile. Mala neslaganja su se pretvorila u velike rasprave, a komunikacija koja je nekada bila otvorena i iskrena postala je hladna i površna. Ipak, svaki put kada bih osjetila da nešto nije u redu, odbijala sam prihvatiti stvarnost. „Svi prolaze kroz teške faze“, govorila bih sebi. „Ovo je samo privremeno.“
Ali privremeno je postalo trajno. Problem je bio što nisam htjela da čujem istinu. Prijatelji su mi govorili da zaslužujem više, da zaslužujem da budem sretna, ali te riječi nisu dopirale do mene. Bila sam previše vezana za ideju o savršenom braku. Plašila sam se da priznam da moj brak nije savršen. Priznanje bi značilo da moram nešto poduzeti, a nisam bila spremna za taj korak. Lakše je bilo vjerovati u iluziju nego se suočiti s realnošću.
Međutim, istina ima način da te sustigne, bez obzira koliko bježiš od nje. Shvatila sam to na najteži mogući način. Dani tišine između nas su postajali sve duži. Osjećala sam se usamljeno, čak i kad smo bili zajedno. Počela sam shvaćati da ljubav nije dovoljna da održi vezu ako nema međusobnog poštovanja, povjerenja i zajedničkih ciljeva. Ljubav bez temelja je kao kuća bez čvrstih zidova – lako se ruši.
Ono što me najviše povrijedilo nije bila sama spoznaja da naš brak nema budućnost, već činjenica da sam godinama ignorisala signale. Nisam željela da vidim da smo se udaljili jedno od drugog, da smo prestali biti partneri, da više ne gledamo u istom pravcu. Zatvarala sam oči pred istinom jer sam se bojala onoga što bih mogla vidjeti.
Ali sada, kada je sve gotovo, ne mogu više ignorisati ono što je pred mojim očima. Istina me sustigla i moram je prihvatiti. Razvod je bio bolan, ali je bio neizbježan. Bila je to posljedica mog dugogodišnjeg odbijanja da se suočim s realnošću. Sada shvatam da istina, koliko god bila bolna, oslobađa. Više ne živim u laži. Oslobodila sam se očekivanja koja su me gušila i sada mogu početi ispočetka.
Naučila sam mnogo iz ovog iskustva. Prvo, da nikada ne treba ignorisati svoje osjećaje. Ako nešto ne izgleda ispravno, najvjerovatnije i nije. Drugo, da je ljubav važna, ali nije dovoljna. Potrebno je da oboje radite na vezi, da ulažete trud, vrijeme i razumijevanje. I treće, da ne treba da se bojimo istine. Bolje je suočiti se s njom ranije, nego kasnije shvatiti da si godinama bio u zabludi.
Danas, dok gledam unatrag, shvatam da je istina bila uvijek tu, samo što ja nisam bila spremna da je čujem. Ali sada kada je čujem, ne mogu je više ignorisati. Iako je bilo teško, prihvatila sam je, jer znam da mi samo ona može donijeti mir i omogućiti da nastavim dalje.
