Nedavno sam pročitala članak talentirane Elizabeth Gilbert autorice knjige „Jedi, moli, voli“. Kroz njega ona je pružala potporu prijateljima koji su prolazili kroz razvod, a istodobno je objavila i knjigu o braku.
Njezin je članak bio ispunjen takvom toplinom i razumijevanjem i imao je snažnu poruku ohrabrenja ženama koje su prolazile kroz razvod.
Dok je moj razvod bio u tijeku tajila sam to drugima. Tiho sam uklonila moj status odnosa na Facebooku i nisam stavila zamjenu niti javno nešto o tome objavila. Premjestila sam svoju djecu i više ne spominjem svog bivšeg muža.
Kada je situacija postala očigledna, primila sam izljeve ljubavi i podrške, za koje ću zauvijek biti zahvalna.
Međutim, često čujem ljude kako govore o tome kako ljudi “jednostavno odustaju” od svojih brakova. Iako postoje oni koji imaju ležeran odnos prema braku i razvodu, rekla bih da je većina od nas ušla u brak ispunjena nadom i idejama – zauvijek.
Svaka žena za koju znam da je sada razvedena borila se kao zvijer da spasi svoj brak – prije nego što je konačno odlučila spasiti sebe, piše Crystal Jackson za Elephant journal.
Na određenoj točki shvaćamo da brod tone i mnogi od nas imaju djecu koja trebaju spašavanje. Dakle, da, skloni se s vražjeg broda i početi tražiti čamac za spašavanje – novi život.
Nismo odustali.
Mi smo se spasili, spasili smo našu djecu.
Nismo odustali od naših brakova; preživjeli smo ih.
Kada shvatimo da ne možemo uspostaviti odnos s drugom osobom, moramo se odlučiti. Čuli smo kako naša srca vrište da odemo. Počeli smo poštivati našu intuiciju, koja nam je govorila da ova situacija nije zdrava za nas, da moramo učiniti sve što je potrebno da bismo naš život učinili boljima.
Mi shvaćamo da ne možemo spasiti našeg partnera, da on više nije naš partner kad se odlučio da se neće boriti za odnos. Shvatili smo da je veza već završena i počeli smo poduzimati korake kako bismo to zaključili.
Poduzeli smo korake koji su vodili prema razvodu, bez obzira na naše okolnosti, bez obzira koliko je teško živjeti bez ovog odnosa ili bez financijske potpore. Napustili smo sve bez obzira koliko je proturječno odustati od nečega u što smo uložili toliko mnogo. Odlazimo tugujući što će našu djecu etiketirati kao djecu razvedenih roditelja.
Ovo nije stvar odustajanja. To je stvar prihvaćanja stvari kakve jesu i odabir življenja najboljeg mogućeg života.
Otkrila sam da su mnogi od nas doživjeli osuđivanje. Postali smo negativci u priči. I kad prolazimo kroz razvod, često izgubimo podršku ljudi koje smo dugo doživljavali kao članove obitelji.
Razvod nije lak, bez obzira na to kako izgleda izvana. To nas mijenja na mnogo načina i često je tada teško vjerovati drugima. Važno je da podržavamo jedni druge kroz teška vremena.
Potpora koju trebamo često je samo slušanje.
Ne trebamo neželjeni savjet ili tajnu uspjeha tuđeg braka. Ne trebamo osuđivanje ili komentar o tome kako lako ljudi danas napuštaju svoje brakove. Trebamo sustav podrške koji će biti uz nas kroz ovaj proces.
Tajila sam svoj razvod kad sam prolazila kroz njega. Nitko u potpunosti ne može razumjeti odnos izvana i bila sam svjesna da trebam poštovati odnos djece s mojim bivšim partnerom. Dijelim priču o mom putovanju u nadi da ću pomoći drugima da izdrže teške dane.
Ako mogu ponuditi spas nekome tko se osjeća kao da je na brodu koji tone, onda sam pretvorila svoju borbu u nešto snažno i lijepo.
Razvod je za mene bio transformativan. To je bio katalizator mnogih novih životnih izbora. Ponovno sam uspjela sanjati i stvoriti život sa svojom djecom kakav sam oduvijek željela. Dopustila sam sebi da budem jaka i možda autentičnija nego što sam ikad prije bila.
Naravno, izgubila sam sposobnost toleriranja bilo kakve razine gluposti, ali kad sam izgubila taj određeni filtar, uspjela sam biti realna u vezi s mojim borbama, što mi je omogućilo da izgradim bliske odnose s ljudima koje volim.
Procesuirala sam sve stare priče za koje sam mislila da me definiraju i počela sam stvarati novu životnu priču za sebe.
Počela sam raspakiravati svoju prtljagu i putovala sam lakša, beskrajno manifestirajući radost, pretvarajući svoju bol u ljepotu.
Možemo dopustiti da nas naše borbe definiraju ili transformiraju, a u tom teškom procesu bitno je da osjećamo ljubav i podršku onih oko nas. Naposljetku, učinili smo sve što je potrebno kako bismo spasili sebe kad više nismo bili u stanju spasiti naš odnos.
Kad vidim nekog muškarca ili ženu koji se bore u tom procesu, često nudim toplu riječ i saslušam ih, znajući da bi i oni zasigurno radije imali sretan brak s obećanjem zauvijek nego što bi se voljeli povlačiti po sudu, plaćati pravne pristojbe i osjećati bol u srcu zbog raspada zajednice.
Ne odustajemo; mi odabiremo živjeti najbolje živote koje možemo pod izazovnim okolnostima.
Ne odlazimo; mi odabiremo preživjeti, napredovati i stvoriti radostan život.
ATMA – Pripremila: Suzana Prnjak
Izvor: atma
