Ponekad u životu dolazimo do tačke kada se pitamo zašto nas određeni ljudi više ne zovu. Ta tišina može probuditi osjećaj nelagode, čak i tuge, ali istina je da nas to ne bi trebalo brinuti. U stvari, često ta tišina znači samo jedno – kod tih ljudi je sve uredu. Oni nemaju potrebe za pozivom jer im život teče glatko i stabilno. I to je sasvim u redu.
Koliko puta smo bili u situaciji da nas neko zove samo kada su u problemima? Ljudi često posežu za prijateljima i voljenima kada im je potrebna podrška, savjet ili jednostavno rame za plakanje. Kada se situacija smiri i problemi nestanu, tako nestaju i ti pozivi. To ne znači da te ljudi ne cijene, već jednostavno znači da im trenutno ne treba pomoć. To može biti znak da su uspjeli riješiti svoje izazove ili da im život ide svojim tokom bez većih turbulencija.
Ako te niko ne zove, nemoj se odmah osjećati zapostavljeno. U današnjem ubrzanom svijetu, svi smo zatrpani obavezama, poslom, porodicom i svakodnevnim brigama. Ljudi se često izgube u svakodnevnim obavezama i ne stižu da održavaju kontakt, čak i s onima koji su im važni. U trenucima kada su im svi aspekti života pod kontrolom, jednostavno ne osjete potrebu da se javljaju. To je znak da su oni na dobrom putu.
Naravno, postoji i ona druga strana priče. Neki ljudi te zovu samo kada im nešto treba. Uvijek su tu kada traže uslugu, pomoć ili pažnju, ali kad im sve ide od ruke, zaborave na tebe. To nije tvoj problem, to je njihova priroda. Takve situacije mogu poslužiti kao lekcija – nije uvijek količina poziva ili poruka ono što određuje kvalitet odnosa. Mnogo je važnije kakav je odnos kada vas pozovu – dolazi li to iz istinske potrebe za prijateljstvom ili samo kad im treba nešto?
Na kraju krajeva, treba da naučiš cijeniti tišinu. Ona je znak da je sve uredu, barem s njihove strane. Možda čak treba da se raduješ toj tišini, jer ona znači da nema drame, nema problema koji bi te trebali opterećivati. Ako te niko ne zove, to nije nužno znak da si zaboravljen, već da su oni oko tebe trenutno mirni i stabilni.
Najvažnija lekcija iz ove situacije je da tišina ne mora biti negativna stvar. Ona može biti trenutak da se posvetiš sebi, da se oslobodiš potrebe za stalnim dokazivanjem ili osjećajem da moraš biti prisutan u životima drugih da bi bio vrijedan. U trenutku kada shvatiš da tvoje vrijednosti ne ovise o tome koliko te puta neko zove, osjetit ćeš pravi unutarnji mir.
Dakle, sljedeći put kad se zapitaš zašto te niko ne zove, nemoj se sekirati. Možda je to najbolji znak da kod njih sve funkcioniše kako treba. I to je u redu. Vrijeme tišine je ponekad dar koji nam omogućava da u miru gradimo svoj svijet, bez nepotrebnog stresa ili osjećaja krivnje. Na kraju krajeva, tvoje vrijeme i energija su dragocjeni, i zaslužuješ ih trošiti na sebe i na one koji su zaista prisutni, ne samo kada im nešto treba.
