U životu srećemo mnoge ljude. Neki nas inspirišu, drugi izazivaju u nama osjećaj topline, dok su neki, nažalost, tu da nas podsjete koliko su riječi ponekad suvišne. Razgovor, taj osnovni oblik ljudske komunikacije, može biti most koji povezuje duše, ali i prepreka koja nas dijeli. Istina je da nema čovjeka sa kojim ne razgovaram, ali ima mnogo ljudi kojima jednostavno nemam šta da kažem.
Razgovor nije samo razmjena riječi, već interakcija koja može biti duboka ili površna. Postoje ljudi s kojima, iako nemamo ništa protiv njih, jednostavno ne osjećamo potrebu da dijelimo svoje misli, osjećaje ili vrijeme. Razlog tome nije uvijek u njima, već često u nama samima. Ponekad shvatimo da ne dijelimo iste vrijednosti, interesovanja ili jednostavno nemamo zajednički jezik kojim bismo se povezali.
Neki ljudi su prolaznici u našim životima, dok su drugi tu da ostanu. Sa onima koji su prolaznici, razgovori su često formalni, svode se na kurtoaziju, i završavaju se bez dubljeg dojma. To su razgovori koji se vode iz pristojnosti, bez pravog interesa ili želje za dubljom povezanosti. Naše riječi su tada ograničene, stroge, a često i automatske. U takvim situacijama, shvatimo da ne možemo ili ne želimo podijeliti dio sebe s tom osobom.
S druge strane, postoje ljudi s kojima su razgovori laki, prirodni, gotovo terapeutski. To su ljudi koji razumiju našu dušu, naše strahove, nade i snove. Sa njima nema potrebe za glumom, maskama ili uljepšavanjem stvarnosti. U njihovom prisustvu osjećamo se slobodno da budemo svoji, da dijelimo i ono najintimnije bez straha od osude ili nerazumijevanja. Ovi razgovori nas hrane, ispunjavaju i čine nas boljim osobama.
Ali šta je sa onima kojima nemamo šta da kažemo? Možda smo ih prerastali, možda smo se promijenili ili su oni ostali isti, dok smo mi evoluirali. Razlog može biti i taj da su nas povrijedili, iznevjerili naše povjerenje ili jednostavno više ne izazivaju u nama onaj isti osjećaj koji su nekada izazivali. Iako smo spremni da razgovaramo s njima, jednostavno nemamo potrebu da dijelimo bilo šta značajno.
Nema ništa loše u tome da nemamo šta da kažemo određenim ljudima. To je prirodan proces koji dolazi s godinama, iskustvom i sazrijevanjem. Kroz život se naš unutrašnji krug ljudi sužava, jer postajemo selektivniji, oprezniji i svjesniji vlastitih potreba i granica. Prestajemo gubiti vrijeme na razgovore koji nas ne ispunjavaju, na ljude koji ne dijele našu energiju ili na situacije koje nas ne čine sretnima.
Možda je najvažnija lekcija koju možemo izvući iz ovoga da nije važno koliko mnogo ljudi sretnemo, nego koliko kvalitetnih razgovora vodimo. Riječi su moćne, ali samo ako su iskrene, autentične i dolaze iz srca. Ako osjetimo da nemamo šta da kažemo, to nije znak slabosti, već znak mudrosti i samosvijesti.
Na kraju, svijet je prepun ljudi s kojima možemo razgovarati, ali samo s nekima želimo dijeliti sebe u potpunosti. Cijenimo te rijetke trenutke i osobe, jer oni su ti koji obogaćuju naš život, dok ostalima možemo poželjeti sve najbolje – izdaleka.
