Nedostaje mi moja mama. Baš kako piše u naslovu. I baš kako tu isto piše, ona je živa. Nije ovo, dakle, ono nedostajanje kad nekoga više nema, pa ti prosto fali fizički i na sve druge načine koje povlači ta vrsta prisustva.
Moja je mama prosto prestala da bude onakva kakvu je znam. Sad je samo pamtim kao tu mamu. U međuvremenu je postala pomalo, a tako puno drugačija. Ipak, i dalje je to ona, ista, jedinstvena. Ali.
Često kad pomislim na nju, sjetim se kako je jednom urlala na mene jer nisam znala gdje mi je četka za kosu. I kako me je jednom natjerala da ručno operem svoje dresove, napolju, u lavoru, jer je bio rat i nije bilo ni vode ni struje. Da, da, i kako je te zime kad sam bila prvi razred moj crveni kaputić potpila u kadi jer ga nisam stavila na mjesto.
I sjećam se kako sam je tad poprilično mrzila. A to nekad radim i sad, kad se uhvatim kako imam opsesivno-kompulsivne momente, pa kasica prasica mora da stoji isključivo na određenom mjestu, pod određenim uglom. Isto radim i sa svim drugim stvarima u stanu. I životu.
Onda, prisjetim se kako mi je kad sam krenula da izlazim rekla jednog dana da donesem te cigarete koje gužvam tamo negdje po sobi i da ako već hoću da duvanim to lijepo i kažem pa da mi kupi kvalitetne cigarete, a ne da dimim tu krdžu. I skuvala nam kafu, kaže, pa da zapalimo zajedno. I kako sam pućkala praveći se nikotinski Englez, a ona me gledala i smješkala se znajući da me probilo deset znojeva. Poslije su mi cigarete bile poprilično nezanimljive. I danas su.
Imala je i one momente kad me tjera da suhom krpom prebrišem ivice sudopera da ne ostaju fleke od vode ili mi pobogara što nisam zavrnula čep na šamponu pa kad je krenula da opere kosu istresla pola pakovanja. Ili kad je bez ustezanja govorila da je neki momčić previše šmokljan za mene. Ili da joj izgleda kao popriličan besposličar, a nije imala pardona ni kad je trebalo da oplete po onima koji me tada nikad nisu nazvali na fiksni telefon.
Onda sam ja malo porasla i sve češće počela da pokazujem zube. I sve jače. Stid koji sam nekad osjećala pred njenim riječima ili pogledom je, malo po malo, a u potpunom skladu sa prosječnom tinejdžerkom, prerastao u otvoreni bunt. Pa smo se onda zajedno probijale kroz te autodestruktivne i ine faze, kojima sam se ja borila za parče svoje slobode, a ona za roditeljsko dostojanstvo poljuljanog autoriteta. Što bi rekli, sukob generacija.
Kasnije sam otišla od kuće, da studiram i pokušam postati čovjek, valjda. Svaki povratak kući je bio simbioza ushićenja i ratnog stanja. Sasvim prirodno za mamu i kćerku. I svaki, ama baš svaki put, je tu bio neki novi dezodorans, neka krpica ili komadić nakita; nek se nađe. I poruka da se čuvam i da uvijek imam gdje, ma šta da se desi.
A onda se desio život. Valjda i meni i njoj sa mnom takvom. Onaj kad svom djetetu više ne možeš biti isključivo najbolji prijatelj, jer počnete nešto međusobno zamjerati, vjerujući da je mnogo toga ili bar ponešto moglo drugačije ili bolje. I kad postaneš svjesna da je onaj potopljeni kaputić imao smisla. Jer danas znaš da vrednuješ stvari, nečiju pažnju, žrtvu, vrijeme, trud, odricanje, sve nečije. I da možeš sam sebi da kupiš cigarete i da nikome ne treba zbog njih da se pravdaš, al to je prosto prestalo da bude gušt, jer nikad to nije ni trebalo da radiš.
Al dok dođe do toga, čovjek se i potroši. Izliže mu se karatker, one neke osobine koje su i dalje on, ali ne kao nekada. Postaneš, nekad, drčniji, grublji, izgubiš negdje usput razumijevanje, nemaš više strpljenja kao nekada, nema ni volje, čini se, pomiriš se s tim da je sad sve to drugačije. Ali, ne mijenja se taj odnos snaga, to da ste mama i kćerka, i to zna da boli.
Nedostaje mi moja mama. Onakva kakva je nekad bila. Pomalo dosadna sa svim tim svojim zanovjetanjem i konstantnim naporima da pokuša od mene napraviti čovjeka. Sad to više ne radi toliko, pa mi tačno to nekad fali. I mnogo toga više ne radi kao nekada, a najviše dobroga za sebe. Zato se i ne ljutim na nju. Mislim, ljutim se malo, ali joj ne zamjeram, jer znam da je to sve posljedica života.
Nedostaju mi bezbrižni razgovori s njom, jer sad najčešće i najviše pričamo o problemima. Nedostaje mi što se sve manje zna radovati naizgled beznačajnim, sitnim stvarima. Što joj je te neka težina prekrila sve ono što je zapravo mnogo više bitno, a što nekako zaboravlja. I opet kažem, shvatam. Al me boli.
Nedostaje mi da se smijemo kao nekada, da svaka priča ne završi suzama, da ne mora odmah da mi nudi lexilium, eventualno rapten ako se nešto požalim, da me sluša kao nekada i da uvijek pronađe prave riječi u pravom trenutku. I da joj je, kad dođem, manje važno šta ćemo jesti, a više da mi treba makar da ćutimo zajedno.
I da zna da se ja zapravo nikad ne mogu naljutiti na nju; da mogu biti uvrijeđena, bijesna, bilo kakva, ali da je to prolazno. I da razumijem da ni ona ne voli što je to tako. Što je ona takva i što sam ja nekakva. Ni ja ne volim sebe često. Kao što ne volim kad se rastanemo tako, a nedostaje mi već poslije pet minuta. Jer, ona je moja mama.
Znam da je ponešto i do mene, baš kao što puno toga od mene ne zavisi. I znam da je to ona. I da ćemo nas dvije zauvijek biti mi. Samo, eto, možda i pomalo sebično bih voljela da bolje razumijemo i malo manje svađamo. A možda sve to tako zapravo i treba, ko zna…
Piše: Jelena Pralica
Izvor: lolamagazin
