To je doslovno neka vrsta osvajanja teritorija – ona se postavlja u njegov um i pokušava od tamo upravljati njegovom slikom svijeta. Međutim, to “osvajanje uma” je samo u njenoj glavi i nema veze s realnošću.
Boraveći “u njegovoj glavi”, žena gubi svoju zdravu moć rasuđivanja i stvara odnos ovisnosti jer vjeruje da se najprije on mora promijeniti da bi njoj bilo bolje. Pokušavajući mu pomoći da (su)osjeća kako bi mu život bio ljepši odmaže sebi.
Stalno ga pokušavajući promijeniti, zalijeće se u zid njegove emotivne hladnoće, što je jedan oblik samoranjavanja koji s vremenom dovodi do emotivnog tupila. Na kraju, ona čije je srce stalno bilo otvoreno ostane toliko povrijeđena da joj se srce zabarikadira obranama zbog kojih onda kasnije ne može pružiti ljubav nekom sljedećem partneru koji je prema njoj zaista dobar.
Temelj cijele te zavrzlame je nemogućnost prihvaćanja nemoći. Nemoći da ga promijeni i nemoći da ga razumije. Um je majstor obmana i stalno stvara privid da je nemoguće zapravo moguće. Kroji fantazije, promatra svijet iz tuđe perspektive i, što je najgore od svega, jako teško se predaje. Poraz mu je nešto najmrže.
A upravo to je ono što žena koja “opsjeda muškarčev um” mora prihvatiti – poraz i neuspjeh. Mora se pomiriti s tim da tog ne-empatičnog muškarca ne može dokučiti, da ne može provaliti kod njegovog razmišljanja, da ga ne može promijeniti.
Što ranije to shvati, manje će biti emotivnih ozljeda i manje će biti emotivnog tupila i zatvaranja srca.
Međutim, sve se to događa automatski, gotovo instinktivno i, dok emocije žeđaju za neostvarivom emotivnom bliskošću, um radi sto na sat isprobavajući sve moguće sheme kako bi doveo do cilja.
Lako je reći: odustani. Lako je reći: prihvati poraz. Međutim, provesti to u djelo je puno teže, jer zahtjeva suočavanje s osjećajima koji nisu nimalo ugodni.
Tuga, nemoć, bijes… Sve su to osjećaji koji su nam itekako potrebni kako bi stvarnost mogli gledati iz svoje perspektive i razmišljati svojom, a ne tuđom glavom.
Ti osjećaji su nam potrebni da bismo mogli prepoznati bol, na vrijeme se zaštititi i okrenuti se ljudima koji su pristupačni, suosjećajni i sposobni za bliskost jednako kao mi.
Pokušaj “topljenja” hladnog muškarca ili pokušaj osvješćivanja nekog tko “nije svjestan” da povrjeđuje druge ljude je jurišanje na vjetrenjače. Shvatite to na sljedeći način: nekim ljudima naprosto fale neke neuronske veze. Novija istraživanja mozga pokazuju da su za empatiju uglavnom zaslužni zrcalni neuroni.
Dakle, ne-empatičnim ljudima su ta sićušna neuronska zrcala toliko zamrljana da se u njima nitko ne može ogledati.
Želite li zadržati svoju osjećajnost i samopoštovanje, jedina preporuka koja zaista pomaže je ona općepoznata – mijenjajte sebe, a ne njih.
Umjesto da se zalijećete u bezumno osvajanje, priznajte si strah od povrede i počnite ih u širokom luku zaobilaziti.
Tomica Šćavina / poticaj.net
Preuzeto sa: atma
