Kad smo se vjenčali, bio sam pun nade i očekivanja za naš zajednički život. Vjerovao sam da ćemo, poput svakog bračnog para, imati uspone i padove, ali sam bio uvjeren da ćemo ih zajedno prebroditi. Međutim, jedan problem počeo je dominirati našim brakom – manjak intimnosti. Moja žena je s vremenom sve manje pokazivala interes za intimne odnose, a ja sam se zbog toga počeo osjećati odbačeno i frustrirano.
Na početku veze sve je bilo savršeno. Strast je bila prisutna, a naši intimni trenuci bili su puni emocija i povezanosti. No, kako su godine prolazile, stvari su se počele mijenjati. Čini se kao da je nestalo ono što nas je povezivalo. Pokušavao sam razgovarati s njom, pitati je što nije u redu, ali njezin odgovor je uvijek bio isti – „umorna sam“, „imam previše obaveza“ ili „jednostavno nemam volje“.
Naravno, razumijem da život donosi svoje izazove – posao, djeca, svakodnevne obveze. Sve to može utjecati na energiju i želju za intimnošću. Ali ono što me najviše boli je što imam osjećaj da me više ne vidi na isti način. Kao da sam postao nebitan u njenom životu. Kad bih je pokušao zagrliti ili poljubiti, njezina reakcija bila bi suzdržana, kao da želi stvoriti distancu između nas. S vremenom, taj zid između nas postao je nepremostiv.
Zbog toga sam i ja počeo gubiti interes. Ne samo za intimnost, već i za naš brak uopće. Kad sam shvatio da više ne osjećam onu povezanost koju smo nekad imali, sve ostalo je počelo polako propadati. Naši razgovori postali su površni, zajedničko vrijeme sve rjeđe, a bliskost gotovo nepostojeća. Više ne gledam svoju ženu na isti način kao prije, iako je još uvijek volim. No, ljubav bez intimnosti i povezanosti postaje prazna, kao da joj nedostaje temelj.
Ponekad se pitam gdje smo pogriješili. Je li moj pristup bio previše direktan? Jesam li trebao biti strpljiviji? Ili je to jednostavno prirodan slijed stvari kada dvoje ljudi nakon godina zajedničkog života prestanu ulagati trud? Teško je reći. Ono što znam je da sam dao sve od sebe kako bih očuvao naš odnos, ali bez njezinog sudjelovanja, osjećam se kao da sam u ovoj borbi sam.
Razgovarali smo nekoliko puta o ovome, no ona se uvijek povlačila ili bi mi govorila da „nije sve u se*su“. Naravno da nije sve u se*su, ali intima je važan dio braka. To je način na koji se partneri povezuju na dubljoj razini, dijele emocije i produbljuju svoju vezu. Bez toga, brak postaje puka formalnost, zajedništvo bez prave bliskosti.
Svjestan sam da brak ne može opstati samo na osnovi fizičke intimnosti, ali također smatram da bez nje dolazi do ozbiljnog emocionalnog udaljavanja. Možda je to ono što nas sada najviše muči. Ona više ne pokazuje interes za mene, a ja sam zbog toga emocionalno povrijeđen. S vremenom sam izgubio želju za pokušajima i sve više se povlačim u sebe.
Naš brak je na prekretnici. Znam da nešto moramo poduzeti, jer ako ovako nastavimo, na kraju ćemo se potpuno udaljiti. Možda bi savjetovanje ili razgovor s nekim stručnim mogao pomoći, ali to zahtijeva obostrani trud. Na kraju krajeva, brak je dvosmjerna ulica, i ako jedno od nas odustane, teško je očekivati da će veza opstati.
Pitam se što donosi budućnost. Želim vjerovati da postoji način da vratimo ono što smo izgubili, ali sumnje su prisutne. Možda je ovo prirodni završetak našeg puta, a možda još postoji nada. Vrijeme će pokazati.
