Ovih dana, kada su novine prepune vijesti o pretučenim, sil*vanim i ubi*enim ženama, rasprava o zakonu protiv fizičkog kažnjavanja djece dobiva epohalne razmjere…
…a liječnici, psihoterapeuti, koji su se usudili reći nešto suprotno aktualnom trendu politički korektnog brige o djeci, besramno su izvrgnuti ruglu, vrijeđajući ih na sve moguće načine. To govori ne samo o društvenoj klimi koja nije navikla na disonantnost, već i o dubokoj agresiji onih koji se bore protiv agresije.
Razlika između nasilja nad djecom i fizičkog kažnjavanja, odnosno onoga što narod naziva “batine”, odnosno “ćuške” ili “šljepke po guzi”, svakako postoji, i teško je ne prepoznati drastičnu razliku u tome. S druge strane, teško će bilo koji zakon spriječiti roditelje da odgajaju svoju djecu na “starinski” način, osim ako ova halabuka oko novog zakona sve više izgleda kao projekcija budućnosti u kojoj djeca neće pripadati roditeljima, već državi.
Kad sam bila mala, mama me je ponekad lupila varjačom, tako da se uvijek ispostavljalo da me nije tukla mama, već varjača. Iskreno priznajem da sam i ja svoju kćer, doduše rijetko, udarila po guzi kad je bila mala. Da li me to čini nasilnicom i neodgovornom roditeljicom? U svakom slučaju, čini me manjom foliranticom od onih koji se ovih dana javno kunu da svoje dijete nikada nisu udarili i da je udarac po guzi nedopustiv zločin.
Mnogo je veći zločin govoriti djetetu ružne riječi, reći mu da je nesposobno, glupo i da od njega nikada neće biti ništa; mnogo je veći zločin svađati se pred djecom, psovati, biti nedosljedan i nedostajati moralne vrijednosti. Batina nije iz raja izašla, ali sigurno nije iz raja izašao ni koncept da je djeci sve dozvoljeno. Djeca moraju znati za granice, moraju biti odgojena i mora im se usađivati pristojno ponašanje.
Ako roditelj nikada nije pročitao nijednu priču svome djetetu, dopušta mu da recitira marke telefona, a nijednu pjesmu, to je dno. Ako roditelj podmićuje učitelja i dopusti da mu dijete završi osnovnu školu nepismeno i polupismeno, to je mnogo strašnije nego batine. Ako roditelj dopusti djetetu da cijeli dan gleda u ekran televizora, računala, mobilnog telefona, da ga vodi u igraonice umjesto u parkove, ako roditelj upiše svoje dijete u privatnu osnovnu školu i trlja ruke što postoje i privatne gimnazije jer se tamo lakše prolazi, to je katastrofa neusporedivo veća od bilo koje “mamine varjače”.
Neposvećivanje pažnje djetetu, nemati vremena za dijete, nezainteresiranost za bilo što drugo osim za ocjene upisane u svjedodžbi, mnogo je opasnije nego bilo koja “ćuška”. Ako roditelj uvijek drži svoje dijete u pravu i svi su drugi krivi – to je katastrofa. Ako roditelj dopusti da mu dijete završi osnovnu školu, a da nema pojma ni o čemu iz povijesti ili geografije, i da kaže “bio sam kući” umjesto “bio sam kod kuće”, ako roditelj ide i moli za ocjene, to je gore nego da ga udari po guzi.
Ako roditelj zavodi skupački put kako bi dijete dobilo bolje ocjene i time uči svoje dijete da je u životu najvažnija prečica, to je mnogo veća tragedija i za dijete i za roditelje i za društvo, jer se tako stvaraju pokvareni i neodgovorni ljudi. Nekada su roditelji na kraju školske godine mrko gledali svoju djecu zbog slabih ocjena, a danas, međutim, mrko gledaju učitelje.
Mnogo je opasnije kupovati ljubav neprestanim poklonima, nego bilo koja strogoća. Kad bi roditelji danas imali petlju naučiti svoju djecu da postoje “ne može” i “nema”, stvari bi u ovom društvu izgledale mnogo bolje. Kada bi se u osnovne škole uvela nastava s nazivom “Život nije šoping”, stvari bi možda izgledale drugačije.
Kada bi ovo društvo imalo hrabrosti objasniti djeci da novac nije najveća vrijednost i da mladići u dvadesetima ne bi trebali glumiti pijane milijardere, a djevojke ne bi trebale hrleći u zagrljaj starijoj generaciji svojih očeva samo zbog bogatstva i skupih satova, i kada bi mediji to stavili kao projekt od iznimnog značaja, ova rasprava bi imala smisla, a zakon bi tada možda bio potreban, iako bi bio suvišan.
Nasilje prema djeci je, naravno, zastrašujuće i neprihvatljivo, ali nasilje prema djeci samo je jedna od manifestacija nasilja koje se neprestano promovira u medijima. Nejasno je kako najzagriženiji zagovornici ovog zakona nisu podigli glas pred šokantnom činjenicom da se u nekim europskim zemljama granica dobne dobi za nekažnjiv spolni odnos sa maloljetnikom iz godine u godinu spušta? Milijun puta veći problem je zanemarivanje odgoja i emocionalno zapuštanje djece. I, naravno, planetarna se*sualizacija djece.
Ključ ove teme nije u tome treba li tući djecu, već kako ih odgajati; tko ih odgaja i što su vrijednosti kojima ih uče.
A mami sam davno oprostila one varjače.
Piše: Mirjana Bobić Mojsilović
Izvor: detinjarije
