Djetinjstvo je temelj naše osobnosti i emocionalnog razvoja. Kada osoba prođe kroz nesretno djetinjstvo, to može imati dugoročne posljedice na njezino ponašanje, odnose i način na koji doživljava svijet. Istraživač psihologije Lachlan Brown identificirao je tri obrasca ponašanja koji su česti kod ljudi koji su odrastali u nesigurnom ili emocionalno nepodržavajućem okruženju: poteškoće u izražavanju potreba, prekomjerno ispričavanje i nesposobnost postavljanja granica. Ova ponašanja mogu otežati izgradnju zdravih odnosa i spriječiti osobni razvoj, ali ih je moguće prepoznati i promijeniti.
1. Teškoće u izražavanju potreba
Osobe koje su imale nesretno djetinjstvo često imaju poteškoća s izražavanjem svojih potreba. Kao djeca, možda su doživljavale da ih odrasli ne slušaju ili su bile ignorirane kada su izražavale svoje želje. Posljedica toga može biti uvjerenje da je izražavanje potreba beskorisno ili da će izazvati negativnu reakciju.
U odrasloj dobi, ovo se može manifestirati kao suzdržanost u komunikaciji, nemogućnost traženja pomoći i izbjegavanje sukoba pod svaku cijenu. Ove osobe često potiskuju vlastite potrebe kako bi udovoljile drugima, što može dovesti do frustracije i osjećaja da ih drugi ne cijene. S vremenom, nakupljena neizražena potreba može rezultirati emocionalnim izgaranjem, nezadovoljstvom u odnosima ili čak zdravstvenim problemima povezanim sa stresom.
2. Prekomjerno ispričavanje
Još jedan čest obrazac ponašanja kod osoba s nesretnim djetinjstvom jest navika stalnog ispričavanja, čak i kada za to nema potrebe. Ove osobe su često naučile da su odgovorne za tuđe emocije ili da moraju umanjiti svoju prisutnost kako bi izbjegle sukobe. Kao rezultat toga, često se ispričavaju zbog svojih mišljenja, osjećaja ili postupaka, čak i kada nisu učinile ništa loše.
Ovakvo ponašanje može biti iscrpljujuće jer umanjuje njihovu samopouzdanost i doprinosi osjećaju manje vrijednosti. U međuljudskim odnosima, stalno ispričavanje može stvoriti dinamiku u kojoj druge osobe nesvjesno preuzimaju dominaciju, dok se osoba koja se stalno ispričava povlači i osjeća inferiorno.
3. Teškoće u postavljanju granica
Postavljanje granica ključno je za zdrave odnose, no osobe s nesretnim djetinjstvom često imaju problema u ovoj oblasti. Zbog straha od odbacivanja ili osude, mogu imati poteškoća s odbijanjem zahtjeva drugih, čak i kada to ide na njihovu štetu.
To može rezultirati osjećajem preopterećenosti, iscrpljenosti i frustracije. Osobe koje ne postavljaju granice često se nalaze u situacijama gdje ih drugi iskorištavaju, bilo emocionalno, fizički ili profesionalno. Bez jasnih granica, teško je izgraditi odnos temeljen na međusobnom poštovanju i ravnopravnosti.
Kako promijeniti ove obrasce?
Iako su ova ponašanja duboko ukorijenjena, moguće ih je prepoznati i promijeniti. Prvi korak je osvještavanje vlastitih obrazaca ponašanja i razumijevanje njihovih korijena. Rad na samopouzdanju, komunikacijskim vještinama i učenju postavljanja zdravih granica može značajno poboljšati kvalitetu života.
Terapija, osobni razvoj i podrška bliskih ljudi mogu pomoći u procesu promjene. Osobe koje prepoznaju da imaju ove obrasce ponašanja trebale bi se usmjeriti na postupno izražavanje svojih potreba, prestanak automatskog ispričavanja i vježbanje postavljanja granica, čak i ako to isprva izaziva nelagodu.
Razumijevanje i rad na sebi ključni su za emocionalno iscjeljenje i stvaranje zdravijih odnosa u odrasloj dobi.
