Postoje teme koje bole, ali i otkrivaju. Jedna od njih je pitanje žena koje, svjesno ili nesvjesno, pristaju na uloge u kojima sreća uvijek nekako izmiče. Psiholog Mihail Labkovski svojim oštrim riječima bez zadrške otkriva: „Nikada se ne bi trebala družiti s oženjenim muškarcima. Riba se prodaje u ribarnici, meso u mesnici. Ne gubi vrijeme. Oženjenom muškarcu ne treba žena – već je ima kod kuće.“
Ova rečenica možda zvuči grubo, ali krije istinu koju mnoge žene ne žele ili ne mogu priznati. Labkovski govori o ženama koje nikada neće imati sreće jer pristaju na kompromise koji razaraju njihovo samopouzdanje i dušu.
Priče takvih žena često započinju jednako: djevojka koja je lijepa, pametna, ambiciozna – ali opet sama. Umorna od samoće, upušta se u odnos s muškarcem koji joj nudi pažnju i nježnost, ali samo kad to njemu odgovara.
Žene koje se upuste u vezu s oženjenim muškarcem često same sebi objašnjavaju: „On je nesretan u braku. Ja sam mu sve. Samo još nije odlučio.“ No stvarnost je nemilosrdna – takvi muškarci rijetko donesu odluku koja ide u korist te žene. Ona čeka, nada se, vjeruje da će se dogoditi čudo. Dok on uživa dvostruki život – siguran dom i uzbudljive avanture.
Labkovski u svojim analizama podsjeća da žena koja pristane biti „druga“ zapravo sebe stavlja na drugo mjesto. Gubi sebe, svoje vrijeme, svoje dostojanstvo. Sreća ne dolazi onima koji stalno pristaju na manje – nego onima koji znaju što zaslužuju i ne boje se toga tražiti.
Ali zašto toliko žena ipak pristaje na tu ulogu? Odgovor je u osjećaju unutarnje praznine. U strahu od samoće. U iluziji da je ljubav sve što treba za sreću. „On će zbog mene napustiti ženu. Jer ja sam drugačija.“ No, najčešće – nije drugačija. I on ne odlazi. Jer kod kuće ima sigurnost, a s ljubavnicom uzbuđenje. Što mu više treba?
Labkovski jasno kaže: „Žena koja misli da će je muškarac birati između svoje žene i nje – zapravo živi u bajci.“ A bajke često nemaju sretan kraj kad se temelje na lažima. Jer sreća ne dolazi kad je u startu sve pogrešno.
Postoje i one žene koje su, u želji da budu voljene, spremne na sve. Poput priče o ženi koja se zaljubila u šefa. On je napustio obitelj, dao joj posao, obećao sve. Rodila mu je dijete, vjerujući da je to dokaz njegove ljubavi.
Ali samo četiri mjeseca nakon poroda, on je pronašao novu „posebnu“ ženu. I ona sada živi u stalnom strahu – da će doživjeti isto što je i sama činila drugoj ženi.
Labkovski podsjeća: „Ne možemo kršiti principe, možemo samo kršiti sebe kad ih prekršimo.“ Žena koja živi u sjeni tuđe obitelji, uvijek će ostati u sjeni. Možda će imati trenutke strasti i pažnje, ali neće imati sigurnost, povjerenje i poštovanje. A to je temelj prave sreće.
Tužna istina je da mnoge žene godinama ostaju u toj ulozi. Naviknu se čekati. Naviknu se biti „rezerva“. Postaju robinje vlastitih iluzija. I zaboravljaju što znači biti slobodna – slobodna u ljubavi, u poštovanju, u zajedništvu.
Prava sreća, kaže Labkovski, ne dolazi iz kompromisa koji ranjavaju. Ne dolazi iz odnosa u kojem stalno nešto nedostaje. Sreća dolazi kad znaš tko si i što zaslužuješ. Kad ne pristaješ biti ničija „druga“, nego jedina. Kad prestaneš gledati u leđa muškarca koji stalno okreće pogled – i konačno okreneš svoj vlastiti pogled prema sebi.
Žene koje nikada neće imati sreće su one koje pristaju na malo. Koje misle da je ljubav trpljenje. Koje vjeruju da će se stvari same od sebe riješiti. Ali sreća nije čekanje – to je odluka. Odluka da voliš sebe dovoljno da ne pristaješ biti ničija skrivena priča.
A možda je vrijeme da svaka žena koja prepoznaje svoju priču u ovim riječima, zapita samu sebe: „Zašto mislim da zaslužujem manje?“
Jer sreća, kako je rekao Antoine de Saint-Exupéry, nije gledanje jedno drugome u oči, nego gledanje u istom smjeru. A ako muškarac stalno gleda u drugom smjeru – možda je vrijeme da ti pogledaš prema naprijed. I kreneš dalje. Bez iluzija. Bez kompromisa. Samo s vjerom u sebe.
