Svi smo, u nekom trenutku života, doživjeli situaciju u kojoj smo se osjećali iskorišteno. Kada pružate ruku prijateljstva, često očekujete da će ona biti uzvraćena. Nažalost, ponekad se dogodi da oni kojima ste najviše pomogli, nestanu u trenutku kada su vam najpotrebniji. Ovo je moja priča, priča o Lejli, ženi koja je kroz suze i bol shvatila gorku istinu o ljudima.
Oduvijek sam bila poznata kao osoba otvorena srca. Moj dom je bio utočište za prijatelje i rodbinu. Uvijek sam bila ta koja je organizirala okupljanja, pripremala obroke i brinula se da se svi osjećaju dobrodošlo. Moja vrata bila su uvijek otvorena, a ja sam bila ta koja je pružala rame za plakanje, davala savjete i bila tu kada su me trebali.
„Kod mene su jeli i pili,“ često se prisjećam mnogih trenutaka kada je moja kuća bila puna ljudi, smijeha i veselja. Nikada nisam pitala što će mi uzvratiti. Radost mi je bila u tome što su moji voljeni sretni i što sam mogla pomoći. Ali, kako vrijeme prolazi, tako se situacije mijenjaju, a i ljudi s njima.
Jednog dana, našla sam se u teškoj situaciji. Trebala sam pomoć – emocionalnu, fizičku, pa čak i financijsku. Okrenula sam se prema ljudima za koje sam mislila da su mi prijatelji, prema onima koji su toliko puta bili u mom domu, jeli moju hranu i pili moje vino. Ali, suočila sam se s tišinom. Telefoni nisu zvonili, poruke nisu stizale, a vrata su ostala zatvorena.
„A kad su mi trebali, nigdje nikoga,“ govorila sam sebi, očiju punih suza. Osjećala sam se tako izdano. Ljudi kojima sam toliko vjerovala, jednostavno su nestali. Kao da ih nikada nije bilo. To iskustvo bilo je za mene bolno buđenje, lekcija koju sam naučila na teži način.
Počela sam se pitati je li problem u meni. Jesam li bila previše naivna? Jesam li se previše davala? Možda su me smatrali slabom, jer sam uvijek bila tu za njih. Ali, kako je vrijeme prolazilo, shvatila sam da problem nije bio u meni, već u ljudima koji nisu znali cijeniti moju dobrotu.
Naučila sam da nije svatko tko sjedi za tvojim stolom tvoj prijatelj. Neki ljudi dolaze samo da bi iskoristili ono što im možeš ponuditi, a kada ti zatrebaju, jednostavno nestanu. Ova bolna istina pomogla mi je da postanem jača, opreznija, ali i mudrija.
Sada pažljivo biram ljude kojima pružam ruku. Nije stvar u tome da postanem hladna ili zatvorena, već da naučim razlikovati one koji su tu zbog mene, od onih koji su tu zbog onoga što im mogu pružiti. Nekada sam imala širok krug prijatelja, a danas sam okružena manjim, ali istinskim prijateljima. Možda ih je manje, ali su pravi.
Ova ispovijest je moj podsjetnik da ne zaboravim sebe dok pomažem drugima. Dobrota je vrlina, ali treba biti svjestan da je ne treba rasipati na one koji je ne znaju cijeniti. Na kraju, najvažnije je da ostanem vjerna sebi i da pazim kome poklanjam svoje vrijeme, energiju i ljubav. Jer, pravi prijatelji su oni koji ostaju uz nas i u dobrim i u lošim vremenima.
