Mnogi roditelji koji imaju odraslu djecu se žale kako im djeca ne posvećuju dovoljno pažnje i ne posjećuju ih često.
Zovu ih samo ponekad, a unuke im dovode uglavnom za praznike. Svaki od tih roditelja pokušava da nađe opravdanje za takvo ponašanje svoje djece tražeći mane i greške u sebi. Mnogi roditelji odguruju djecu od sebe, a da toga ni sami nisu svjesni.
Poznati njemački psiholog i filozof Erich Fromm ima jednu jako zanimljivu izjavu koja bi mogla da objasni zašto se ovo dešava. “Malo je roditelja na ovom svijetu koji imaju dovoljno hrabrosti brinuti više o sreći svog djeteta nego o njegovom uspjehu.”
On je vjerovao da čovjek do 50te godine shvati da će prije ili kasnije morati napustiti ovaj svijet. Njihove vrijednosti i navike se mijenjaju i žele više vremena posvetiti svojoj djeci. Međutim, mladi ne razmišljaju o tome da bi mogao doći kraj života.
Oni ne razmišljaju mnogo, puni su energije i ne razmišljaju o vremenu. Mnogi mladi ne posjećuju redovno svoje roditelje iz razloga što ih njihovi roditelji ne shvataju ozbiljno. Još uvijek ih smatraju malima i pokušavaju da im daju savjete kako da žive svoj život.
Oni žele da dođu kod svojih roditelja na nedeljni ručak, da se okupe za velikim stolom i razgovaraju sa svojim roditeljima. Umjesto toga dobijaju kritike na svoj račun. Erich Fromm je naglasio da mladi ljudi ne razmišljaju o tome da će njihovi roditelji neće postojati i ne žele uopšte razmišljati o tome.
Oni ne žele da im te misli opterećuju misli i žele ih se što prije otarasiti. Tek kada primijete da njihova majka više ne može da stoji za šporetom i sprema njihovo omiljeno jelo, da otac više ne može da kosi travu u dvorištu jer ga bole leđa, tek tada shvataju da njihovi roditelji polako nestaju.
Tek tada shvate da su trebali provoditi više vremena sa svojim roditeljima. Fromm je vjerovao da djeca vole svoje roditelje, samo se kod nekih od njih nije još uvijek probudila ta svijest da je vrijeme prolazno i da bi njihovi roditelji mogli nestati.