Na online forumima jedna žena, koja je poželjela ostati anonimna, je podjelila javno zanimljivu priču.
Kako su mnoge žene potegle temu “Šta činiti kad muškarac neće da vas zaprosi” njena priča je mnogima dala vjetar u leđa. A njena priča glasi ovako: “Upoznala sam svog dečka kada sam imala 24 godine. On je bio mlađi od mene godinu dana, a ta razlika se osjetila od samog početka.
Ne mogu reći da je bio potpuno nezreo, ali bili mi je jasno da ću imati problema oko toga da ga navedem da se skrasi. Bio je od onih tipova koji sve odlažu za “nekad kasnije”. Živjela sam u kući svojih roditelja sve do svoje 32.godine u kojoj smo svi nestrpljivo čekali da se već jednom udam.
Već od svoje tridesete godine sam počela da ga pritiskam. Osjećala sam se loše jer su sve moje drugarice bile udate, neke su imale i po dvoje, čak i troje djece, dok sam ja i dalje živjela sa mamom i tatom. Nije to bio samo kompleks na društvenom nivou, već sam i sama osjećala da želim da se ostvarim kao majka.
Kako je vrijeme prolazilo, od njega sam samo dobijala odgovor “Biće kad ovo završim, biće kad ono završim” i to se tako odugovlačilo u nedogled. Nisam htjela da ga ostavim jer sam ga stvarno voljela, kao što je i on mene. Zaista je bio jako divan prema meni, samo je nedostajao taj prsten na ruci.
Dakle, u mojoj 32. godini već mi je bilo prekipjelo sve. Roditelji su mi visili nad glavom non stop, forsirali me da se udajem (kao da sam se ja tu samo pitala), moj dečko nije htio napraviti korak, pa sam odlučila da učinim drastičnu promjenu.
Odlično sam zarađivala, mogla sam da priuštim sebi i stan i lijep život. Uzela sam oglase i potražila novo koje će potaknuti promjene u mom životu. Pronašla sam odličan dvosoban stan u centru grada i već sutradan ga iznajmila. Na moje saopštenje svi su ostali u šoku, i roditelji i moj dečko.
Roditeljima sam rekla da odlazim za svačije dobro, a dečku sam rekla da je vrijeme za moj novi i bolji početak. Jako mu je smetalo to što prelazim da živim sama. Ali ono što mu je najviše zasmetalo jeste to što mu nisam dozvolila da prespava kod mene, niti sam ja željela prespavati kod njega.
Ako želiš da noći provodimo zajedno i da živimo skupa kao sretan par – to možemo samo kada se vjenčamo, želiš ili ne želiš, na tebi je!” Tada sam vidjela zabrinutost na njegovom licu, plašio se da me ne izgubi u mojoj namjeri da započnem novi i bolji život.
Sedam dana nakon toga odveo me je u najskupji restoran i priredio spektakularnu žurku spremljenu samo za naše zaruke. Presrećno sam izgovorila “Da”. Sada je već druga godina kako živimo skupa u braku sa našim prekrasnim sinom. Mnogo puta mi je rekao kako se kaje što to nije učinio ranije.
Ali sve je ispalo tako kako jeste, vrijeme se ne može vratiti. Vjerujem da za mnoge žene neće biti rješenje prelazak u novi stan, ali ono što vjerujem da će svima pomoći jeste da shvate da muškarcima treba podsticaj. Svakom od njih će možda trebati drugačiji podsticaj, ali na vama je da pronađete šta bi to moglo biti.
