Kada sam se udala za svog supruga prije više od dvadeset godina, nisam mogla ni zamisliti da će naš brak doći do tačke u kojoj ćemo biti zajedno devet godina bez intimnih odnosa. Ta realnost me pritisnula na način na koji nisam bila spremna da se nosim. Volim svog supruga, ali intimnost, koja je nekada bila temelj naše veze, gotovo je potpuno nestala.
Kao žena, prolazila sam kroz niz emocija—od bola, zbunjenosti, pa sve do ljutnje i tuge. Svaka žena koja se nađe u ovakvoj situaciji može svjedočiti o dubokom osjećaju usamljenosti, pa čak i krivici. Postavljaš sebi pitanje: „Šta nije u redu sa mnom? Da li sam izgubila svoju privlačnost? Da li sam zakazala kao supruga?“ Ova pitanja me proganjaju već godinama.
Na početku, ignorisala sam problem, uvjeravajući sebe da je to samo prolazna faza. Stres, posao, obaveze prema djeci i svakodnevni život lako mogu preuzeti kontrolu nad vezom. Vjerovala sam da će se stvari same po sebi vratiti u normalu, ali kako su godine prolazile, situacija se nije mijenjala. Umjesto da razgovaramo o tome, distanca među nama je samo rasla. Suprug i ja smo nastavili funkcionirati kao partneri u svakodnevnim obavezama, ali fizička bliskost je iščezla.
Nije bilo lako otvoriti ovu temu. Osjećala sam se ranjivo i izloženo. Kako da priznam svom suprugu da me to boli? Kako da otvorim razgovor koji me toliko plaši? Nakon godina tišine, konačno sam skupila hrabrost da razgovaram sa njim o tome. Otkrila sam da ni njemu nije bilo lako. I on je osjećao pritisak, ali nije znao kako da se nosi sa svojim osjećajima i strahovima.
Nakon tog razgovora, počela sam sagledavati situaciju drugačije. Shvatila sam da nedostatak intimnosti u našem braku nije samo moj problem, već naš zajednički izazov. Intimnost se može izgubiti iz raznih razloga—emocionalnih, fizičkih ili psiholoških. To može biti uzrokovano stresom, depresijom, nesigurnostima ili čak zdravstvenim problemima. U našem slučaju, činilo se da smo oboje pod pritiskom svakodnevnog života, a komunikacija o našim potrebama i željama je izostala.
Ono što mi je najviše pomoglo je shvatanje da intimnost nije samo fizički čin. Da, fizička bliskost je važna, ali emocionalna povezanost i otvorena komunikacija su podjednako značajni. Počela sam da radim na emocionalnoj bliskosti sa svojim suprugom. Uvedeni su mali koraci—više vremena provodimo zajedno, razgovaramo o stvarima koje nas muče, pokazujemo više nježnosti u svakodnevnim trenucima. Taj proces nije brz niti lak, ali osjetila sam promjenu.
Jedan od najvažnijih koraka koje sam napravila jeste da potražim stručnu pomoć. Terapija za parove nam je pomogla da otvoreno pričamo o problemima koje smo oboje osjećali, ali nismo znali kako da ih izrazimo. Saznali smo mnogo toga o sebi, našim strahovima i potrebama. Ponekad je potrebno da neko izvana pomogne da se nađe put do razumijevanja i pomirenja.
Što je najvažnije, prestala sam kriviti sebe. Da, bilo je trenutaka kada sam se osjećala neadekvatno i neprivlačno, ali radom na sebi i svom samopouzdanju počela sam shvatati da vrijednost mog bića ne zavisi isključivo od toga koliko sam fizički privlačna ili se*sualno aktivna. Važno je voljeti sebe i biti svjestan svoje vrijednosti bez obzira na situaciju.
Iako naš brak još uvijek nije savršen, učinili smo korak naprijed. Učimo kako da budemo intimni na nove načine, kako da ponovo pronađemo put jedno do drugog. A ono što je najvažnije—ne odustajemo.
