Izdaja je bolno iskustvo koje se može oprostiti, ali nikada zaboraviti.
Čak i kad pomislite da ste prešli preko nje, ta bolna uspomena čuči duboko u vašoj podsvijesti, čekajući pravi trenutak da vas podsjeti na sve što ste prošli s tom osobom. Najveća izdaja dolazi od onih koji vam stoje najbliže. To je posebno teško iskustvo jer su ti ljudi imali ključeve do vašeg srca, imali su pristup vama kad god su željeli, i vi ste im potpuno vjerovali. A onda su to povjerenje i intimnost iskoristili kako bi vas duboko povrijedili.
Erich Maria Remarque je u pravu kad kaže da najdublja mržnja proizlazi prema onima koji su uspjeli dotaknuti vašu dušu, a zatim je iznevjerili. To je kao da vas izda neko kome ste potpuno otvorili svoje srce. Kao što je glumac Jean Reno primijetio, neki ljudi zaslužuju da budu izbrisani iz vašeg života zauvijek.
To se može činiti razumnim savjetom u teoriji. Međutim, kad su u pitanju članovi porodice ili supružnici, stvari postaju znatno složenije. Često čujemo da trebamo oprostiti ljudima jer su nesavršeni, jer čine greške, jer ne shvataju što rade. Izdaja se tumači kao znak njihove slabosti, ne nužno kao izraz njihovog stava prema vama. Ali, postavlja se pitanje, zašto biste opraštali onima koji su skloni izdajama, jer ako su mentalno slabi, to ih čini podložnim ponavljanju takvih postupaka.
Opraštanje izdaje može se činiti kao napor da se stvari poprave, ali istina je da koliko god puta oprostili, ta izdaja će ostati urezana u vašem sjećanju. Uvijek će vas mučiti taj čin izdaje, čak i kad pokušavate da ga zaboravite. Ako vas je vaš supružnik prevario, vaš najbolji prijatelj izdao ili vas je roditelj ponizio, možda ćete na kraju odlučiti oprostiti im.
No, i dalje ćete ih posmatrati kroz prizmu njihove izdaje, makar to bilo podsvjesno. Kao što je Leo Tolstoj mudro primijetio, kad ste izdani, osjećate se kao da su vam slomili ruke. Iako možete oprostiti, nikada više nećete moći s istom lakoćom prigrliti te ljude, jer ta izdaja ostavlja neizbrisiv trag u vašoj duši.
