Izdaja je jedna od najtežih emocija koje čovjek može doživjeti. Posebno boli kada dolazi od nekoga koga volimo i kome vjerujemo – prijatelja, partnera, člana obitelji ili bliske osobe od koje nikada ne bismo očekivali takav čin.
Upravo zato što dolazi iz kruga najbližih, izdaja duboko para dušu i ostavlja osjećaj bespomoćnosti. A upravo je ta nemoć najniža i najteža emocija koju čovjek može osjetiti.
U takvim trenucima, prirodna ljudska reakcija često je – osveta. Mnogi osjete potrebu da povrate kontrolu, da vrate „istom mjerom“ i tako bar prividno ublaže bol. No, psiholozi upozoravaju da je taj put varljiv i opasan: osveta rijetko donosi olakšanje, a češće produbljuje rane.
Upravo o tome promišljao je i veliki ruski pisac Lav Tolstoj, koji je u svom dnevniku ostavio vrijedan zapis o tome kako se nositi s tugom, razočaranjem i ogorčenošću.
Zašto nas izdaja toliko boli?
Kada nas povrijedi netko nepoznat ili udaljen, lakše se nosimo s tim. Ali kada izdaja dolazi od onih u koje smo ulagali povjerenje, energiju i ljubav, ona razara temelje našeg unutarnjeg svijeta.
Osjećamo se kao da nam se ruši tlo pod nogama. To je šok za psihu, jer izdaja nije samo gubitak osobe, već i gubitak sigurnosti u vlastite procjene i vjerovanja.
Bol izdaje često dolazi u tri sloja:
- Osjećaj napuštenosti – uvjerenje da više nismo vrijedni ljubavi i odanosti.
- Osjećaj nemoći – gubitak kontrole nad situacijom i vlastitim životom.
- Bijes i ogorčenost – potreba da se bol preokrene u akciju, najčešće u osvetu.
Međutim, koliko god osveta djelovala privlačno, ona ne može zaliječiti unutarnje rane. Ona je poput kratkog otrova – na trenutak daje osjećaj moći, ali dugoročno truje dušu.
Tolstojev recept protiv ogorčenosti
U jednoj večeri, Tolstoj je zapisao ono što je nazvao trostrukim receptom protiv tuge i ogorčenosti. Njegove riječi, iako stare više od jednog stoljeća, imaju snagu i danas:
„Razmislite koliko će to biti nevažno za 10, 20 godina, kao što je sada postalo nevažno ono što vas je mučilo prije 10, 20 godina.“
Vrijeme ima moć da zacjeljuje i stavlja stvari u perspektivu. Ono što danas izgleda nepodnošljivo, sutra može biti tek blijeda uspomena. Kada pogledamo unatrag, shvatimo da mnoge boli koje su nas lomile više nemaju nikakav značaj.
