Kada sam počela gledati više na sebe, a manje na druge, mnogi su me napustili. Na prvi pogled, to zvuči kao tragedija. Možda sam i ja tako mislila u početku, dok sam prolazila kroz taj proces promjene. Međutim, s vremenom sam shvatila da je to bio jedan od najvažnijih koraka u mom životu – prekretnica koja mi je donijela mir i osjećaj slobode.
Godinama sam živjela u uvjerenju da je tuđe mišljenje važnije od mog. Uvijek sam bila tu za druge, pružala ruku pomoći i stavljala njihove potrebe ispred svojih. Nije mi smetalo što me često nisu pitali kako se osjećam, jer sam vjerovala da je to normalno. Mislila sam da će me ljudi više cijeniti ako uvijek budem dostupna, ako budem ta koja će popraviti tuđe živote, riješiti njihove probleme, biti oslonac kada je to potrebno. Ali, na kraju, ostala sam prazna. Moje baterije su bile potpuno iscrpljene, a osjećaj zadovoljstva gotovo nepostojeći.
Jednog dana sam se pogledala u ogledalo i shvatila da sam se izgubila. Više nisam znala tko sam. Cijeli svoj život sam gradila oko drugih ljudi, njihovih očekivanja, njihovih potreba, njihovih želja. Zaboravila sam tko sam ja, što volim, što želim. Tada sam donijela jednu od najtežih, ali najvažnijih odluka u životu – početi gledati više na sebe, a manje na druge.
U početku, to nije bilo lako. Promjena je uvijek teška, pogotovo kada se radi o navikama koje su duboko ukorijenjene. No, s vremenom sam shvatila da moram postaviti granice, reći “ne” kada nešto nije u mom interesu, i ne osjećati se krivom zbog toga. Shvatila sam da briga o sebi nije sebičnost, već nužnost.
Međutim, kako sam počela stavljati sebe na prvo mjesto, mnogi ljudi su se počeli udaljavati. Prvo sam mislila da je to moja greška, da nešto radim pogrešno. No, ubrzo sam shvatila da nisu svi ljudi spremni prihvatiti promjenu, posebno kada ta promjena uključuje manje pažnje prema njima. Ljudi koji su navikli da uvijek budem tu, da uvijek pružam podršku, odjednom su se osjećali zapostavljeno. Neki su se udaljili bez riječi, dok su drugi otvoreno pokazivali nezadovoljstvo.
U početku je to bilo bolno. Osjećala sam se izdano, napušteno, ali s vremenom sam shvatila da su ti ljudi bili u mom životu iz pogrešnih razloga. Bili su tu jer su imali koristi od mene, a kada više nisu mogli dobiti ono što su htjeli, jednostavno su otišli. I to je u redu. Njihov odlazak bio je dio mog procesa ozdravljenja i rasta.
Kada sam počela više gledati na sebe, počela sam privlačiti ljude koji su me zaista cijenili zbog mene, a ne zbog onoga što im mogu pružiti. Naučila sam da je kvalitet važniji od kvantiteta, te da je bolje imati nekolicinu iskrenih prijatelja nego gomilu ljudi koji su tu samo kad im nešto treba. Osjetila sam slobodu, mir i radost koji dolaze kada postaviš sebe na prvo mjesto.
Na kraju, mnogi su me napustili, ali oni koji su ostali, ostali su jer su me zaista voljeli i poštovali. A to je sve što mi je zaista trebalo.
