Cijelog života bila sam osoba koja je uvijek stavljala druge ispred sebe. Moja obitelj, prijatelji i kolege uvijek su dolazili prvi. Uvijek sam bila tu za njih, slušala njihove probleme, pružala podršku i davala sve od sebe kako bi im pomogla. Naizgled, to je bilo plemenito i ispravno, ali cijelo to vrijeme zanemarivala sam jednu ključnu osobu – sebe.
Kad sam bila mlađa, vjerovala sam da je nesebičnost vrlina koja me čini boljom osobom. Uvijek sam bila spremna na kompromise, čak i na svoju štetu. Mislim da sam izgradila svoj identitet na temelju tuđih potreba i želja, dok su moje ostajale neispunjene i neizražene. S vremenom, to je postalo pravilo mog života. Nisam ni primijetila kako sam se polako, ali sigurno, gubila.
Sjećam se jedne situacije kad sam odustala od velike prilike za napredovanje na poslu jer je moj partner tada trebao moju podršku zbog svojih problema na poslu. Rekao je da bez mene ne bi mogao izdržati taj pritisak. Iako sam bila svjesna koliko je ta prilika značila za moju karijeru, odustala sam bez razmišljanja. Moja sreća i uspjeh postali su sekundarni u odnosu na njegove potrebe.
Nakon nekoliko godina, osjetila sam duboku prazninu u sebi. Osjećaj da nisam postigla ništa za sebe, da nisam živjela svoj život, počeo je nagrizati moju dušu. Pogledala sam se u ogledalo i shvatila da jedina osoba prema kojoj nisam bila fer, sam ja. Sve te godine provela sam živeći za druge, a pritom zaboravila na sebe. Gubila sam vlastitu vrijednost i identitet u beskrajnim pokušajima da usrećim druge.
Najviše boli to što sam izgubila poštovanje prema sebi. Nisam više bila ona snažna i samouvjerena žena kakva sam nekad bila. Moji snovi i ambicije ostali su zakopani duboko u meni, a jedino što je ostalo bila je tuga i žaljenje za propuštenim prilikama.
Bila je to gorka spoznaja, ali također i prvi korak prema promjeni. Odlučila sam da je vrijeme da se izborim za sebe. Počela sam postavljati granice, reći „ne“ kad je to bilo potrebno i tražiti vlastitu sreću. Naučila sam da je briga o sebi jednako važna kao i briga o drugima. Moji odnosi s ljudima počeli su se mijenjati – neki su to prihvatili, dok su se drugi udaljili. No, po prvi put u životu osjećala sam da sam na pravom putu.
Ova priča nije samo moja, već i mnogih žena koje su žrtvovale sebe za druge. Ali, uvijek postoji nada i mogućnost za promjenu. Vrijeme je da svaka od nas prepozna svoju vrijednost i počne biti fer prema sebi, jer jedino tada možemo biti istinski sretne i ispunjene.
