Znam puno žena koju su oduvijek znale da žele djecu. Znala sam i dosta njih koje su, usljed genetike odrastanja, ekonomskih faktora i brojih drugih stvari, oduvijek znale da ne žele djecu i držale su se tog stava, piše autorke sajta Nymag preispitujuću ustaljene društvene norme u svom tekstu.
Ja ne spadam ni u jednu od ove dvije kategorije. Bila sam okružena djecom dobar dio svog odraslog života, i na tome sam zahvalna, ali za mene ideja majčinstva je oduvijek bila nebulozna, postojala je samo negdje u daljini.
To je bilo nešto za šta sam znala da se od mene očekuje, ali nikada nisam krenula za tom idejom tako furiozno kao neki od mojih prijatelja.
Ove jeseni sam napunila 40 godina i našla sam se su centru izrazito modernog fenomena: Mnogi od mojih prijatelja su u prošloj godini stupili u brak, okončali brak ili dobili dijete. Djeca nisu nešto što žene mogu da odlažu beskonačno, i dok sam gledala prijatelje kako prave taj korak, ideja da ja neću moći u nedogled da odlažem pitanje djece polako me je morila.
Manje me je pritiskala potreba da imam dijete, već je u pitanju bio strah da mi bez njega neće biti dobro.
Posmatrala sam djecu, brinula se o djeci svoje sestre, čekala sam da se pojavi ta iskrena, neizbježna želja koja će napokon pokrenuti moj biološki sat, tog nepraštajućeg gospodara života svake žene.
Gledala sam „zvijer“ pravo u oči nebrojeno puta, ali ništa se nije dešavalo.
Ta eksplozija želje jednostavno nije stizala do mene.
Umjesto toga, zatekla sam sebe kako prilično razmišljam o životu koji sam sebi stvorila – životu za koji su me bezuslovno naučili da moram da izbjegnem, ili da čekam da me neko spasi iz njega. Počela sam da ga poredim sa mogućnošću stvaranja novog života.
Shvatila sam da bi mnoge stvari koje cijenim prestale da postoje ukoliko bih se odlučila za majčinstvo.
Možda sam tada po prvi put počela da o svom životu razmišljam kao o nečemu namjernom, a ne samo privremenom postojanju dok ne stignu djeca.
Shvatila sam da ne želim da ga napustim. Naprotiv, voljela sam ga.
Iz noći u noć iznova sam dolazila do tog zaključka. Znala sam da će mi biti dobro bez djece. Znala sam da ne želim da budem dio te stvari koju nazivamo majčinstvom, iako je je ona dugo vremena visila iznad moje glave kao nešto što bih zaista trebalo da želim.
Ako bi se sudbina postarala da ipak postanem majka, to bi bilo u redu. Ali ako se to ne bi desilo, stvari bi i dalje bile dobre, sjajne zapravo.
Iako se trudim da se klonim „imati sve“ sistema vjerovanja koji je zarazio skoro svaki tekst namijenjen ženama, spoznaja da ja zapravo ne želim sve, predstavljala je veliko olakšanje.
Laknulo mi je saznanje da više neću morati da razmišljam o veeelikom slonu u sobi svaki put kada upoznam nekog muškarca: „Da li je materijal za oca?“, „Da li ga brine to što razmišljam o tome da li je on materijal za oca?“, „Da li se nada da je materijal za oca?“
Svaka osoba sa kojom sam izašla u proteklih pet godina pokrenula je pitanje djece, i to na samom početku, uglavnom na prvom sastanku. Bez razmišljanja sam svaki put izgovorila da ih ne želim.
Shvatila sam da će mi biti dobro bez njih. Dio mene, ma koliko mali on bio, koji je muškarce posmatrao kao rješenje za problem koji je navodno trebalo da imam, nestao je zauvijek.
I šta sad?
Kao što je jedna moja prijateljica rekla: „Raskid sa majčinstvom je znatno komplikovaniji od same činjenice da ne želimo djecu. U pitanju je raskid sa percepcijom naše korisnosti – vrijednosti. Problem je u činjenici da moramo da vidimo šta mi singl djevojke imamo da ponudimo svijetu“.
Život, pogotovo život žena, jasno je obilježen opšte prihvaćenim signalima sa strane puta – sve počinje pubertetom, onda brakom i na kraju djecom. Ako ih ne ispratimo, ostaje nam samo de se posvetimo dobrotvornom radu ili karijeri. U pitanju su dvije stvari koje žene mogu da ponude u zamjenu za nemogućnost stvaranja potomstva.
Ja ne osjećam potrebu za majčinstvom. Nema je. Kao ni mnoge druge žene koje poznajem i kojima se divim jer koračaju istim putem kao i ja.
Ono što ja imam je sjajno, radosno i zadovoljavajuće i da sam u osnovi dobila na lotou.
Srećna sam što imam život koji je ispunjen djecom, djecom rodbine i prijatelja. Obožavam ih i ona obožavaju mene, i uvijek ćemo biti deo života jedni drugih.
Međutim, moj život je takođe i samo moj, i slobodan sam da radim ono šta ja želim. To je velika stvar i nešto što izuzetno cijenim.
Zahvalna sam na tome u što u životu imam djecu, ali i što imam život bez djece. Pretpostavljam da to znači da na mnogo načina živim život onako kako je većini muškaraca dozvoljeno. Možda zaista imam SVE.
Izvor: buka
