Jednom je jedan bogat čovjek uzeo sina za ruku i poveo na put u namjeri da pokaže dječaku što znači živjeti u oskudici i bez novca. Zato su proveli nekoliko dana u seoskom kućanstvu jedne vrlo siromašne obitelji.
Po povratku kući, otac je upitao sina je li mu se svidjelo putovanje. “Da, oče. Svidjelo mi se.” – odgovorio je dječak.
“Jesi li vidio kako žive siromašni ljudi?” – Upitao je otac. “O, da!” – Glasio je odgovor.
“I koju si pouku donio s našeg putovanja?” – Ponovo upita otac.
A sin je odgovorio: “Vidio sam da mi imamo jednog psa, a oni četiri. Naš bazen je do sredine dvorišta, a oni imaju potok kome se ne vidi kraj. Pred našom kućom sijaju lampioni, a kod njih zvijezde. Naša terasa se širi do prednjeg dvorišta, a kod njih je prostrano na sve strane. Mi imamo komad zemlje na kojem živimo, a oni beskrajna polja što se ne daju sagledati. Mi kupujemo hranu, a oni je sami uzgajaju. Oko naše kuće su zidine, a oko njihove prijatelji. ”
Otac je zinuo od čuda. Sin je na kraju kazao: “Shvatio sam, tata, koliko smo siromašni.”
Prevela: Vesna Smiljanić Rangelov
Izvor: detinjarije
