U današnjem svijetu, gdje su vrijednosti često iskrivljene, čini se da se sve teže nalazi prostora za iskrenu dobrotu. Živimo u vremenu kada se dobri ljudi, oni koji bezrezervno pomažu drugima, bez očekivanja nagrade ili pohvale, sve češće susreću s nepovjerenjem i sumnjom. Razlog tome je duboko ukorijenjena percepcija da iza svakog postupka stoji neka skrivena namjera ili lični interes.
Kada se susretnemo s osobom koja se ponaša ljubazno i s poštovanjem, prirodno bi bilo da to prihvatimo s zahvalnošću. Međutim, sve više ljudi postavlja pitanje: „Šta on ili ona stvarno želi?“ Umjesto da prepoznaju i cijene dobrotu, mnogi se fokusiraju na mogućnost manipulacije ili skrivenih motiva. Takvo nepovjerenje može dovesti do izolacije dobrih ljudi, koji se osjećaju neshvaćeno i neprihvaćeno u društvu koje konstantno preispituje njihovu iskrenost.
Jedan od razloga za ovu pojavu leži u činjenici da smo sve više izloženi primjerima loših namjera i manipulacija. Mediji, društvene mreže i svakodnevne vijesti pune su priča o prevarama, korupciji i zloupotrebama. U takvom okruženju, postalo je gotovo normalno sumnjati u tuđe motive. Nažalost, ovo nepovjerenje se često prelijeva i na one ljude koji zaista imaju čiste namjere, ali bivaju označeni kao naivni, ili još gore, kao potencijalni manipulatori.
Društvo je, nažalost, stvorilo klimu u kojoj se dobrota doživljava kao slabost. Biti dobar čovjek, činiti dobro, biti empatičan i suosjećajan, sve se to sada percipira kao nešto neobično ili, u najgorem slučaju, sumnjivo. Osobe koje teže zadržati svoju dobrotu, čak i kada ih okolina obeshrabruje, često se suočavaju s kritikama ili, u najmanju ruku, s nerazumijevanjem.
Jedna od najvećih ironija našeg vremena jeste da, uprkos tome što se u teoriji cijeni dobrota, u praksi se ona sve manje prepoznaje i priznaje. Dobri ljudi često završe izvan glavnih tokova društva, jer se njihov način života i razmišljanja ne uklapa u dominantne norme. Oni ne traže korist, ne vode se egocentričnim interesima, a to je nešto što je u očima mnogih jednostavno nepojmljivo.
Uprkos svemu, dobri ljudi nastavljaju da djeluju, jer im je dobrota urođena. Oni ne čine dobra djela zbog priznanja ili pohvale, već zato što osjećaju da je to ispravno. Međutim, činjenica da se njihova djela često tumače pogrešno može izazvati osjećaj usamljenosti i izolacije. Kako bi se zaštitili od negativnih reakcija, mnogi dobri ljudi postaju oprezniji, povlače se u sebe, a neki čak i prestaju činiti dobra djela javno, bojeći se osude ili nerazumijevanja.
Ono što je važno shvatiti jeste da je dobrota temelj svakog zdravog društva. Bez dobrih ljudi, bez onih koji su spremni da pomognu drugima bez skrivenih motiva, svijet postaje hladno i neprijateljsko mjesto. Svaki put kada sumnjamo u tuđu dobrotu, kada preispitujemo motive onih koji čine dobra djela, mi doprinosimo slabljenju tih temeljnih vrijednosti.
Na kraju, ključno je da se zapitamo: Da li smo mi ti koji ne praštamo dobrotu jer smo zaboravili kako da je prepoznamo? Da li smo izgubili vjeru u ljudsku dobrotu jer smo se previše puta susreli s lošim primjerima? Ako je odgovor na ova pitanja potvrdan, vrijeme je da promijenimo perspektivu i damo priliku dobrim ljudima da budu ono što jesu – bez sumnje, bez predrasuda i bez osuđivanja. Samo tako možemo izgraditi društvo u kojem se dobrota ne samo prepoznaje, već i cijeni onako kako zaslužuje.
