Svi stalno pričamo o novim počecima, o novom sutra i o novim prilikama. Sutra je novi dan. Svaki dan je novi početak. Svaki novi dan je nova prilika. I tako do unedogled, a nitko ili tek rijetki pričaju o završecima. Jer nitko od nas ne želi te krajeve, svi bismo nešto beskonačno pogotovo ako nam je to beskonačno dobro, mirno, ugodno i usrećuje nas. Ali… Da bi jedno počelo, drugo mora i završiti, jelda?
Ako je svaki dan novi početak onda je barem i novi kraj prethodnog dana.
Dok smo mladi i zdravi više pamtimo dobre stvari, prilike koje smo iskoristili, dane koje smo ispunili, dane koji su katkad trajali čitavo desetljeće jer smo hrabriji i nemamo toliko iskustva. To je lijepa strana nemanja životnog iskustva, ta naivna hrabrost, ta ludost i kočnice koje rijetko ili nikad ne stišćemo. Kad ne razmišljaš previše prije nego skočiš nego to samo učiniš makar ćeš kasnije završiti u gipsu ili na bolovanju. Voliš bez kočnica. Dišeš duboko i hodaš bez osvrtanja.
No onda se, s vremenom, naslažu slojevi loših iskustava i ružnih uspomena koje ne možeš izbjeći. Uspomena za koje čak ni nismo sami krivi nego eto, one se same od sebe (i uz pomoć drugih) dogode.
Razboliš se pa naučiš čemu služi potkošulja. Odeš u minus pa shvatiš čemu služi štednja. Odseliš se pa zavoliš čušpajze koje bi kod mame jeo po dva tri dana zaredom jer tko će za sebe jednog kuhati grah ili sarmu? Slome ti srce pa više ne izgovaraš „Volim te!“ prvom koji naiđe, a ni drugom, ni trećem.
S vremenom zaboraviš taj život bez kočnica, bez pretjeranog razmišljanja i kalkuliranja i živiš dan po dan, ne brojiš početke ili nove prilike, vodiš samo statistiku svojih završetaka. Položen ispit, plaćena rata kredita, skinuti kilogram, odgledan film i pročitana knjiga. Sve je to niz završetaka kojima odbrojavaš svoje preostale dane na Zemlji. Brojiš, sad i uz pomoć pametnih telefona, sate koliko ćeš spavati i kad ćeš se opet morati probuditi da bi išao na posao na kojem moraš biti da otplatiš kredit, da odeš na godišnji, da se vratiš doma s posla i da ponovno ideš spavati. Jer ajmo radom i spavanjem ispuniti sve dane do kraja života. Tu i tamo ubaciš neka sitna uživanja koja su gotovo uvijek limitirana isključivo ljudskim izmišljotinama poput novca, kalendara i sata. Odeš konačno i na taj godišnji i svaki dan nije nova prilika da se odmoriš već novi kraj, novo približavanje kraju godišnjeg i početku začaranog kruga „kuća-pos’o“.
Uspiješ tu na jedvite jade ubaciti i osobu ili dvije, roditi, udomiti, stvoriti obitelj, život ide kao prema udžbeniku, smiješiš se na božićnim domjencima i puniš obiteljske fotoalbume fotografijama kao iz kataloga. I zbilja je sve ok i kako treba biti. Ili barem kako su nam usadili da treba biti pa za drugo ni ne znamo. Ne shvaćamo da su to drugi za nas odabrali dok ne bude prekasno.
Zatim dođe bolest, dosad neistražena, okrutna i spora i uzme sve to. Ležiš tjednima u bolničkom krevetu dok drugi broje tvoje završetke. A tebi je svaki dan novi početak.
Jedan dan imaš 17 godina, a ne 76, drugi dan ti je 55, a to isto popodne kreneš se spremati za svoju osnovnu školu, iako iduće jutro opet imaš 76. I tako u krug. Opet prokleti krug. Tebi neki novi počeci, a nama tvoji krajevi. I naši zajednički. Jer jedva čekamo da nam svima bude lakše, da ne plačeš jer te ti tvoji počeci bole. Da ne plačeš kad ti moramo objašnjavati tko je tko i da ne govoriš da želiš sve završiti. Da ne budeš tužna jer nedjeljom ne možeš s nama u šetnju i na ručak. A bilo je nedjelja. Čekali smo da završe, sada bismo ih vratili. Sada bismo ta buđenja i te zajedničke doručka, i „Anđele, čuvaru mili“ prije spavanja. Koga briga vjerujemo li ili ne, kad nam ti to izgovoriš prije spavanja noći nisu ni ne trebaju biti beskrajne, a jutra su prekrasna i bezbrižna. Tada su novi počeci ispunjeni. A krajevi prilike za novi početak.
Bliži nam se kraj, lijepa i zgužvana moja, naš kraj, a tvoj novi početak. Bez suza, bez boli, čut će se samo „Anđele, čuvaru mili, svojom snagom me zakrili“.
Nisu dani ti naši počeci, niti krajevi, to su ljudi i ono što su nam dali. I što će uzeti sa sobom kada se ugase.
Čuvajte svoje početke i krajeve.
Do sljedećeg puta,
A.
AUTOR/KA: ANA KOLAR
Izvor: lolamagazin
