“Kako sam mogla izreći nešto toliko glupo?”
“To je bilo tako blesavo!! Nikada neću znati bolje!”
“Nikada neću učiniti ništa ispravno! Zašto se uopće zamaram pokušajima!”
“Voljela bih da nisam toliko nezgrapna! Zašto nisam elegantna i graciozna kao Janet?”
Zvuči li vam išta od navedenog poznato? Tako je zvučao moj unutrašnji glas, prije nekoliko godina. Bio je to glas u mojoj glavi, neprestano zanovjetajuć, poražavajuć, željela sam biti drugačija, bolja, pametnija, jača, produhovljena. Željela sam biti bilo tko, osim onoga što jesam.
Najznačajnija lekcija koju sam naučila na rubu smrti, bila je da, ako ne zavolim sebe, ništa u mom životu neće funkcionirati. Dubina, svrhovitost i radost koju iskušavam u životu u upravnom je srazmjeru s time koliko ljubavi imam za sebe. Količina ljubavi, ljubaznosti, strpljenja koje imam za druge, također je u izravnom odnosu s time koliko ljubavi, strpljenja i usrdnosti imam za sebe. Jer mi ne možemo dati drugima ono što ni za sebe nemamo dovoljno. Stoga ne iznenađuje da količina ljubavi, poštovanja, podrške i suosjećanja koje primam od drugih, također ovisi o tome koliko svega toga imam za sebe.
Mnoge od nas uče od najranijeg djetinjstva “voli bližnjega kao što voliš sebe”. Ali što ako se ne volimo? Što ako smo sami sebi najgori neprijatelj i najveći kritičar? Ako okolinu tretiramo kao sebe, onda ju oslikavamo jednako grubim kistom kojim smo obojali sebe. To je razlogom zašto na planetu živi toliki broj ljudi koji opsesivno nastoje osuditi svakoga tko je različit, umjesto da nauče cijeniti svakoga s kime dijele planet i slave naše različitosti.
Naučimo voljeti druge tako da prije svega naučimo voljeti sebe. Čini se kao neka strogo čuvana tajna koju mi nitko nije otkrio dok sam odrastala. Baš nasuprot, bila sam ohrabrivana od malena da se stavim na zadnje mjesto, da je ljubav prema sebi ili stavljanje sebe na prvo mjesto, sebičnost. Činjenica je da sam davala i davala od sebe, bez namjere da ugodim sebi, svojim potrebama, do točke gdje sam se urušila što mi se odrazilo na zdravlje. Otrovana tim načinom razmišljanja, neprestano sam bila u uvjerenju da moram raditi na sebi, jer ovakva kakva jesam, nisam dovoljno dobra. Tako sam nastavljala s radom na sebi kako bih postala “bolja”, “ljubaznija”, više “ljubavna”, više “produhovljena”. I stalno sam se osuđivala jer nisam osjećala napredak.
I tako, dobila sam rak. U stvari, ne samo da sam dobila rak, od njega sam zamalo umrla! Ali moja bolest bila je najveći blagoslov kojim sam ikada darovana. U bliskom susretu sa smrću, naučila sam kako živjeti. Rak me je naučio važnosti voljenja i vrednovanja sebe bezuvjetno takvu kakva jesam, savršeno stvorenje univerzuma, koje je vrijedno i zaslužuje ljubav, bez potrebe da se dokazuje, popravlja ili mijenja u bilo kojem smislu. Postala sam svjesna da sam netko tko ima puno pravo izraziti svoju jedinstvenost bez straha od odbacivanja.
I sada razumijem da nema potrebe da radim na svojoj produhovljenosti. Produhovljenost jest naša esencija, ono što jesmo, prihvaćali mi to ili ne. To je naša prava priroda, mi naprosto ne možemo biti ne produhovljeni! Biti svoj i biti spiritualan, jedna je te ista stvar.
Uslijed tog iskustva, ja više nikada neću napustiti sebe. Nikada se neću omalovažavati, nikada biti otiračem, nikada se osjećati malom kako bi se drugi na račun toga uzdizali. Naučila sam da je to najveći dar kojeg sam dobila ne samo za sebe, već i za cijeli planet, jer oslikavam druge istim kistom kojim oslikavam sebe.
Moj je život sada mnogo radosniji, smisleniji i svrsishodniji, imam ljubav koju mogu podjeliti s drugima, mnogo više nego prije, koju osjećam bezuvjetno i bez da sebe omalovažavam. Ali najvažnije od svega, sada razumijem da ako neću izražavat svoju autentičnost, univerzum će biti lišen onoga zbog čega i jesam ovdje.
Prevela: Sanja Klaić
Izvor: alternativainformacije
