Ponekad su najteže rane one koje nam nanosimo sami sebi, a ne one koje nam nanose drugi.
Ove rane su duboke i bolne, jer često kopamo po prošlosti, preispitujemo stare razočaranja i zadržavamo sve što nam oduzima unutrašnji mir. Iznova se ranjavamo, a ništa ne naučimo iz tih bolnih iskustava. Sami smo krivi jer se iznova vraćamo tim ranama i iznova patimo.
Najteže su rane u kojima nismo sposobni oprostiti sebi, iako nam drugi možda već oprostili. Čini se da nam je važno kako nas drugi percipiraju i što o nama misle, pa se zarobljavamo u tim ranama koje nas sprečavaju da napredujemo. Zanemarujemo vlastite snove i ambicije, ostajemo zaglavljeni na istom mjestu u životu.
Te rane su posebno teške jer ne postavljamo granice između nas i drugih, dopuštamo drugima da se ponašaju prema nama onako kako žele, umjesto da im jasno kažemo “do ovdje možeš, a dalje ne”. Uvjeravamo se da vjerujemo ljudima, čak i nakon što su nas mnogo puta razočarali, i nadamo se da će se stvari promijeniti, ali umjesto toga nanose nam nove povrede.
Ova kontinuirana ranjavanja postaju trajno stanje u kojem gubimo snagu i samopouzdanje. Sve ovo se događa zato što žrtvujemo svoj unutarnji mir zbog lažnih nada i obećanja. Želimo zadovoljiti druge ljude, iako oni ne bi učinili isto za nas. Ali potrebno je samo jedno – da budemo svjesni koliko je važno imati vlastiti mir.
Ne trebamo trčati ili se puzati pred drugima, niti se kompromitirati za stvari koje ne donose radost našem srcu. Važno je imati jasan cilj i vjerovati u vlastite ideale. Sve manje od toga znači nanositi si nove rane iznova i iznova. Trebamo naučiti brinuti o sebi, postavljati granice i izabrati svoj put prema unutarnjem miru.
Samo tada možemo izliječiti te rane koje smo sami sebi nanijeli. To zahtijeva hrabrost, introspekciju i samilost prema sebi. Trebamo naučiti izvlačiti snagu iz vlastitog mira i usmjeriti je prema ostvarenju svojih snova i sreće. Neka ove rane postanu pouke koje nas vode ka rastu i iscjeljenju, umjesto da nas obeshrabre i zadrže u prošlosti.
