Pred kraj ljeta dogodila mi se ljubav. Zaljubila sam se u sebe, u jutra koja sam živjela, u sunce koje se probijalo kroz prozore mog novog balkona. Dobila sam vodiča. Moj je vodič bio satkan od najljepših riječi i ljubavi koja ne traži ništa zauzvrat. Prije našeg susreta, mislila sam da nisam dovoljno dobra. Mučila sam samu sebe mislima i ispravljala već učinjene akcije iako sam znala da nema povratka. Kasnije, kada sam dobila priliku da se vratim starim stvarima i osobi zbog koje sam plakala više od godinu dana, znala sam da povratak znači gubitak nečeg ljepšeg. Uvijek sam o svojim prekidima govorila diskretno. Morali ste čitati između redova da shvatite da sam opet ostavljena. Neki od vas to nisu morali činiti. Neki od vas govore mi da se moje riječi prepoznaju na kilometar. Ovoga puta jasno i glasno pisat ću o onome o čemu sam se bojala pisati tako.
U trenucima u kojima sam odbijala odustati od onoga što više nije imalo nikakvu vrijednost – zapravo sam prekidala sa samom sobom. Moje su me veze uvijek dovodile do toga da potpuno uvenem te da krenem ispočetka. Kada bih krenula ispočetka, kada bih sama sebe natjerala da radim na stvarima od kojih sam bježala, osjećala sam se ispunjeno. Nikada mi prije nije bilo jasno kako se ponovno nađem u istom paklu, zbog čega zapostavim sve ono bitno i crpim životnu energiju koju onda ulažem u osobe koje ne bi trebale biti u mom životu. No, to je tema o kojoj mogu napisati potpuno drugu kolumnu. Ovdje sam kako bih govorila o prekidu koji se dogodio dva puta. Dva puta s istom osobom.
Prvi je prekid trajao kratko. Bilo je to prije nešto manje od godinu dana. Sve ono što se događalo među nama, sve ono što se događalo u meni, nužno je vodilo do prekida. Odbijala sam si priznati da je to tako. No, kako se čovjek koji svakoga dana osjeća isti jad može održati u odnosu koji je uzrok toga? Svakim sam danom bivala sve manje tu i sve manje ja. Na kraju sam bila ostavljena. Ostavljena jer se nisam usudila ostaviti, a htjela sam. Htjela sam biti slobodna. Kada sam konačno dobila slobodu, postala sam rob prošlosti. Prekid me doveo do toga da nisam jela, nisam bila budna, nisam se kretala i nisam postojala. Spavala sam previše, razmišljala još više i krivila se za sve što se dogodilo. Kada sam počela razmišljati ispravno i shvaćati da se sve to dogodilo kako bih konačno ja bila ja, vratila sam se u tu istu vezu. Nikome, pa ni sebi, nisam htjela priznati da je to krivo. Nisam osjetila nikakvo olakšanje. Duboko u sebi znala sam da sam se vratila na krivi put. Moje su suze postale normalna pojava. Cimeri me više nisu ni ispitivali zbog čega sam tužna. Svi oko mene vidjeli su da venem. Baš kao i u onoj vezi prije ove.
Svađali smo se često. Svađali smo se zbog načina na koji spremim krevet. Svađali smo se jer nisam znala kako se pojačava radio u njegovom auto. Svađali smo se jer mi nije rekao laku noć. Svađali smo se zbog svih onih nebitnih sitnica kako ne bismo pričali o onome što je istina. Istina je bila da nas dvoje jednostavno nismo jedno za drugo. Sreću je valjalo tražiti u sebi. Pravila sam se da sam sretna još nekoliko mjeseci, a onda je ponovio postupak od zime. Bila sam ponovno ostavljena – i hvala mu na tomu.
Tada nisam znala da ću mu se ikada zahvaliti na toj usluzi. Ljeto je trebalo biti naše godišnje doba. Sve su se stvari trebale magično srediti. Ja sam trebala biti ja. Ona koja je sretna. Ona koja je tu. Ona koja blista kao na početku. On je trebao biti on. Onaj koji nije živčan gotovo svakoga dana. Onaj koji on doista jeste. No, ljeto je ipak odlučilo ne biti naše godišnje doba. Ovo me ljeto pogodilo kao nijedno do sada.
Bio je ponedjeljak. Vikend sam provela bježeći od istine. Povraćala sam u kupaonici našeg stana u Vinkovcima. Pustila sam vodu da teče kako me tata ne bi čuo. Moje je tijelo predstavljalo ostatke nečega čega više nije bilo. U glavi su se izmjenjivali patetični scenariji. Sjećala sam se svega za što sam mislila da više nikada ni s kim neću doživjeti. Bojala sam se kao nikada do sada. Bol se miješala s panikom i većinu vremena nisam znala što da radim. Smiješno je bilo što si u tim trenucima uvjeren da će te sve to boljeti zauvijek. Nikada ne pomišljaš na to da ćeš se cijeloj situaciji vrlo brzo smijati i gledati je kao nešto što si dobio na dar. Bojala sam se. Htjela sam se vratiti u vezu u kojoj nisam bila sretna samo da bih izbjegla suočavanje sa strahovima kojih je u mojoj glavi bilo previše. Bolja je opcija bila ostati u nesretnoj vezi, nego jednom početi nešto s novom osobom. S novom će mi osobom biti potrebno nekoliko mjeseci da se prestanem stidjeti. Trebat će mi minimalno tri mjeseca da pred njom počnem jesti. Trebat će mi cijela vječnost da se potpuno opustim.
No, ubrzo sam shvatila da vraćanje nije opcija. Počela sam gledati stvari iz druge perspektive. Prestala sam biti ljuta na njega. Prestala sam biti ljuta na sebe i na nas. Pustila sam nas. Pustila sam da se stvari odvijaju svojim tokom. Trudila sam se kontrolirati loše misli. Prošlo je ljeto. Ljeto je, očito, bilo moje godišnje doba. Nikada nije ni trebalo biti naše. Pred kraj ljeta dogodila mi se ljubav. Zaljubila sam se u sebe, u jutra koja sam živjela, u sunce koje se probijalo kroz prozore mog novog balkona. Dobila sam vodiča. Moj je vodič bio satkan od najljepših riječi i ljubavi koja ne traži ništa zauzvrat.
Jesen me, priznat ću vam, ošamarila jer sam se prestala gledati očima kojima sam se gledala pred kraj ljeta. Ovog ću puta morati postati sama svoj vodič. Veselim se još jednoj ljubavnoj avanturi sa samom sobom. Znam da će ovoga puta ona biti vječna.
Piše: Nina Bljak
Izvor: ninabljak
