To što se u nama gomila vremenom se pretvori u bolest koja je u stanju da nas ubije.
Rak je povezan sa podsvesnom željom za smrću – nekada se dogodi da u određenoj situaciji reagujemo tako što poželimo umrijeti, da nas nema, jer nismo u stanju svjesno se suočiti s nekim životnim udarcima i prihvatiti lekciju. Takvu misao um automatski sačuva.
Svi se uglavnom počinjemo baviti samorazvojem tek nakon što proživimo određena iskustva koja stvore dosta potisnutih negativnih emocija, dok se neka od njih dogode u najranijem detinjstvu, pa čak i u prenatalnom periodu, tako da imamo dosta nejasnih emocija koje ne možemo osvijestiti jer nam nije jasan njihov uzrok.
Nekada je jedan život prekratak da se sve te emocije osvijeste, često ih naučimo potisnuti još dublje misleći da smo se očistili.
To se posebno događa kada uzimamo antidepresive i sedative jer je to najmoćniji način blokiranja emocija, odnosno zaboravljanja, a ujedno i najbolji put da potisnute traume ponovo ožive kroz bolest. Svaka bolest predstavlja odgovor našeg sveukupnog energetskog tijela, ona je rezultat naših misaonih i emocionalnih investicija.
Naš život je sačinjen od samo 1% događaja, preostalih 99% predstavlja reakcije na događaje. Mi se ustvari cijeli život bavimo prerađivanjem i varenjem određenih životnih udaraca i trauma.
Objektivno, ono što mi doživljavamo kao udarce jesu životne lekcije i iskušenja koja nas okreću sebi samima, s osnovnom porukom da ne možemo izaći napolje dok ne prihvatimo sebe iznutra.
U ranom djetinjstvu smo vrlo senzibilni, prijemčivi i sve što roditelji misle i osećaju naš nesvjesni um preuzima kao program, isto kao što smo prethodno preuzeli genetsko nasleđe kao program. Dakle, mi nismo neispisana ploča, već dolazimo na ovaj svijet kao programirana informacija.
U skladu s tim nesvjesnim programima su i naši životni izbori, pa biramo upravo takve partnere koji će nas povrijediti ili jedemo takvu vrstu hrane koja će nam donijeti štetu.
