Da, jaka sam, neosvojiva tvrđava, stabilna, čvrsta, nepokolebljiva. Ne baš kao nekada, ali neslomljiva, prepuna ožiljaka, mudrija, s ciljem ispred.
Samoća svakog koraka je učinila svoje, a to je da cijenim svoj mir.
Podstanarstvo i seljakanje, cimerstva su također svoje napravila, da počnem gledati svoj boljitak i znati reći ne.
Ugnijezdila sam se u raskošan krevet u uporedbi na sve u zadnjih nekoliko godina, vlastita kupaonica i toalet, jedan ključ od vrata … dovoljno za mir uma, za opuštanje, privatnost. Nema cimerica koje lupaju, galame, upadaju u sobu, hrču na metar od tebe, nema prljavih smrdljivih sandala pod nosom. Možeš u wc kad god hoćeš, pod tuš također. Nema gazdarice koja neprekidno dolazi nešto kao pitati a proviruje što radiš i sve ti prekopa kad nisi u sobi. Da, prošla sam torture na rubu sloma živaca, na rubu suza ali od bijesa.
Ojačala sam, taktika mi je povlačenje u krevet i na njemu bih čitala, pisala, jela, pila… Dosadašnje stanovanje mogu opisati da je puno soba bilo bez stola i stolice, bez ormarića. Snalazila sam se i prilagođavala svaki puta i umorilo me to sve. Uvijek, baš uvijek nešto nedostaje, a koliko god da nosim nije dovoljno a teret mi je pri transportu. Od svega me najviše ljudska glupost i sila i bahatost iritiraju. Naučila sam se klonuti od takvih osoba jer svu energiju isisaju i ostaneš malaksao i bez snage, samo ako pustiš, popustiš.
Postala sam samotnjak uvijek, svagdje, pa i u vlastitoj kući. Nije važno koliko soba i kreveta imam, držala bih se svoga komadića kreveta i ne bih koristila što nije nužno.
Kako se svako od nas tako lako može sam izdresirati i prilagoditi, nije problem, samo treba imati snagu psihe i krenuti tim redom, sebi udovoljiti i ne dozvoliti narušavanje svoga mira.
I tako, nakon niza godina koje su donijele promjene poslova i gradova i stanovanja, nalazim se u svom malenom kutku koji isključivo ja koristim. Ima mana, ima prednosti. Šutim sretna zbog tišine i slobode koju uživam kad prođem vrata.
Dozvoljavam si da slobodan dan ležim, jedem, pijem kavu i mijenjam mobove, punim ih i tako u nedogled,ništa pametno danas.
Interneta više nemam nego imam, tv imam al ne s domaćim programima, sve su to meni neshvatljivi jezici, dok jedini koji razumijem ima 2 kanala vjerska, ali ne obična nego više propaganda i izvlačenje novca.
Tv mi služi kao dodatno svjetlo navečer, utišan jer nisam uspjela pronaći ni glazbeni program pa da slušam bilo što. Prednost je što ne znam što se događa, a i tako ne mogu utjecati i manje je važno dal znam ili ne. Kad se čujem s prijateljima saznam bitne stvari a najvažnije su događanja oko moje djece.
Uho mi je istrenirano i svaki zvuk čujem, jer je uglavnom tišina koja ponekad nije ugodna. Stanujem u zabačenom dijelu najskupljeg dijela grada, uz zidine za koje moraš platiti da ih obiđeš. Blizu jednog od 4 michelinova restorana koja su dobila znak na našem području. Sve je u kamenu oko i ispod mene. Nema prašine, blata, nema ambrozije, samo sol po stijenkama fasada. Rijetki prolaznici malene ulice širine 3metra prolaze. Otvorim vrata i na ulici sam odmah.
