Ima nešto potpuno čarobno u mamama.
Prvo – stomak im je bio nečija kuća. Sve se unutra pomjeri, namjesti, stisne da bi stala ta čudnovata beba.
Pa onda same proizvedu hranu. Ili i u pola noći znaju da u polusnu naprave dovoljno toplo mlijeko.
Imaju snage za dijete kao tri lava, dva vola, četiri geparda i krdo bizona zajedno. Ali samo za dijete.
Ne čitaju između redova, to je za amatere. Čitaju između uzdaha, između dva pogleda, čitaju gugutanje, čitaju plač, čitaju san, čitaju mirise. I uče.
U jednu mamu stane i najveća kukavica i najhrabrije stvorenje koje je zemljom hodalo.
Mame kad poljube tamo gdje boli – stvarno prođe. Nema veze koliko godina imaš.
U svakoj mami živi jedan Andersen, Popa, Zmaj i cijela šuma Striborova.
Kad nema mame, sve nekako izgleda kao čekanje nje da dođe.
Mame su hroničari vremena, najmanje ćete ih vidjeti na fotografijama s djecom, a najviše za njih čuti iz priča djece o najljepšim trenucima.
Mame rade na zagrljaje, poljupce, prve riječi, svake riječi, na gledanje djeteta dok spava. One baš nešto i ne moraju da spavaju.
Mame imaju cijelu listu “ja nikad ne bih” samo iz jednog razloga – da vide šta sve bi.
Mama se boje čak i virusi i bakterije pa od toplote koja nastane kad dijete zaspi na grudima majke, pobjegnu na neko manje njanjavo mjesto. Isprobano.
Zato nemojte samo vjerovati u Potere, Merline i Dambldore.
Vjerujte u mame.
Vjerujte u svoje čarobne mame svaki dan vi koji ih imate – glasno i ponosno.
Vi koji ih nemate – i dalje vjerujte u njih. Ako su gore – i dalje su čarobne.
I nikad ih nemojte uzimati zdravo za gotovo, nemojte ih podrazumjevati, te vaše čarobne mame. Jer nijedno drugo biće na svijetu nije tako čarobno za vas.
Tate nek oproste – o njihovim čarolijama neki drugi put. Ovo je veče za mame.
Piše: Brankica Raković
Izvor: lolamagazin
