Kada sam bila mlađa, mislila sam da PMS ne postoji ili da ga ja jednostavno ne proživljavam.
Osjećala sam, naravno, bolove u donjem dijelu trbuha, oticale su mi grudi i jelo mi se slatko, no vjerovala sam da ne proživljavam nikakve duševne patnje.
Nakon nekog vremena, shvatila sam da jednom mjesečno imam mentalni slom te da plačem na najgluplje moguće filmove, a rečenice svojih bližnjih shvaćam kao najveće uvrede koje sam ikada čula. Ipak sam proživljavala PMS i nekada su moje patnje bile toliko jake da sam morala mijenjati jastučnicu zbog toga što je bila toliko natopljena suzama da na njoj nisam mogla držati glavu.
Zbog svih proživljenih patnji, zbog prolivenih hektolitara suza, zbog stotine krivo shvaćenih rečenica, zbog tone čokoladica, zbog bolova od kojih ne možeš ustati iz kreveta, odlučila sam pisati o fazama mojih PMS ludila.
FAZA I
Za ovu se fazu jednostavno ne mogu odlučiti je li mi genijalna ili najgora na svijetu. Ona počinje sasvim lagano i tiho. Ušulja se dok ne obraćaš pažnju i polako te dovodi do toga da ne znaš što osjećaš i što ti se događa. Ludiš, sumnjičava si pa plačeš na reklamu za prašak za veš. U jednom trenutku osjećaš se kao da ti je netko sjeo na prsa i ne razumiješ zašto se to događa.
To kod mene traje nekoliko dana, a u trenutku kada pomislim da sam potpuno pukla, sjetim se da mi prijateljica mjesečnica uskoro kuca na vrat. Uh, olakšanje koje osjetim kada shvatim da sam u PMS-u te da nisam psihički bolesna ne može se opisati riječima.
FAZA II
Druga faza počinje kada se jedno jutro probudiš nevjerojatno raspoložena. Ustala si se bez problema, pustila si glasno glazbu i jako voliš svoj život. Ne samo da voliš svoje prijatelje i obitelj, sada voliš i napornog susjeda i prodavačicu koja je uvijek nadrkana.
No, svi dobro znamo da je PMS jedna velika varalica pa ova euforija nestane kroz par sati i shvatiš da se nikada nisi osjećala jadnije. Vozaš se kroz tu aleju emocija i već si deset puta shvatila da tvoj život nema smisla. Svi tvoji prijatelji moraju biti oprezni s riječima i djelima jer te može rasplakati bilo što.
Jedna je moja prijateljica plakala jer je morala usisati kuću. Usisavanje nikako nije dolazilo u obzir, jer ju je pretvaralo u Pepeljugu i nije mogla sakriti suze. Njezin je muž cijelu scenu samo promatrao i čudio se. U ovoj fazi shvatiš da ne postoji bolje vrijeme za gledanje glupih ljubavnih filmova od kojih jecaš kao da ti je netko umro.
FAZA III
Nakon što se dobro napatim i nakon što shvatim da se jednostavno moram prepustiti toj nenormalnoj vožnji kroz emocije, počinju igre gladi. Budi me neopisiva želja za slatkim. Shvaćam da u stanu nemam ništa od onoga što mi se jede pa na poderanu trenirku obuvam cipele, a masnu kosu ne trudim se ni svezati.
Nije me briga što me se svi u trgovini pomalo boje i što izgledam kao beskućnik, došla sam obaviti misiju – kupiti što masniju i slađu hranu koja se ni ne može nazvati hranom. Dok ovo pišem, jedem pitu od krumpira, naranču i masline u isto vrijeme i razmišljam što ću sve kupiti u dućanu.
Kada se najedem do te mjere da mi je muka, imam užasan osjećaj krivice. Nisu mi baš trebala ta dva pakiranja Skittlesa, napolitanke i gomila čipsa. Pola sata nakon tog zaključka upalim neki glupi film, shvatim da sam ponovno jako gladna i sa suzama u očima krenem u novu borbu s hranom.
FAZA IV
Posljednja je faza zapravo konačni izlazak iz ova tri kruga pakla. Prijateljica ti je pokucala na vrata i to u najgori mogući trenutak. Dobila si na poslu, na predavanju ili dok si spavala. Ako te nije uhvatila nespremnu, onda se dogodila na doček Nove godine, Badnjak, rođendan najbolje prijateljice ili baš za vrijeme kampiranja ili mora.
No, bilo kako bilo – konačno si odahnula. U glavi je konačno bonaca, no svi su se tvoji problemi spustili niže pa se često dogodi da se ne možeš ustati iz kreveta. Iako nisi fan tableta za ublažavanje bolova, nemaš drugog izbora nego uzeti dvije odjednom.
Obećavaš sama sebi da ćeš uskoro početi trenirati jer tako su bolovi dosta manji. Proklinješ i boga i roditelje što te nisu učinili muškarcem, jer njima je sve lakše i nikada neće saznati koliko to sve boli. Ono čega muškarci postaju svjesni je činjenica da se njihova partnerica jednom mjesečno pretvori u totalnu luđakinju koja maltretira sve oko sebe.
Nevjerojatno mi je što svaki mjesec potpuno zaboravim na PMS i što danima razmišljam zbog čega sam toliko potištena. Taj se proces uvijek ponavlja i uvijek osjetim ogromno olakšanje kada shvatim da stvarno nije do mene, već do PMS-a.
Jedina dobra stvar u ovom svemu je to što mi oteknu grudi pa izgledaju veće i to što se jednom mjesečno mogu izvlačiti na ludilo zvano PMS uz rečenicu – „Ma joj, bila sam u PMS-u, to se ne računa!“
Autorica teksta: Nina Bljak
Izvor: lolamagazin
