Duša često boli ljude, a da nisu ni svjesni da ih boli ili taj bol ignoriraju. Misle, važno je da mi nije ništa, odnosno da je s mojim tijelom sve u redu.
No, nije baš tako. Uvijek se bol Duše odrazi na bolest (Bol Tijela). Ne treba ni najmanji bol tijela ignorirati već ga zabilježiti, ako se ponavlja, znači da unutar nas nešto nije kako valja. Svaki dio tijela pokazuje i skriva istovremeno jednu svoju emociju i misao. Tako kad sljedeći put kažemo: „Boli me glava, ukočih se u vratu, ukliještilo me u kičmi, ne mogu ispraviti ili saviti koljena“ i sto drugih čuda, obratimo pažnju na izgovoreno. Mislimo da je sve to bezazleno. Vjerujte nije ni najmanje.
Ali zašto Duša pati? Jer pravimo otpor i ne prihvaćamo neki događaj ili zbog nekog našeg unutrašnjeg sukoba, koji se trenutno dešava. Uočeno je da nakon događaja koji u nama izaziva jake emocije prolazimo kroz ovih pet faza: negiranje, ljutnja, pregovaranje (cjenkanje), depresija i prihvaćanje.
Duša pati, iako mi mislimo da je ta faza završila i da se možemo nositi s našim svakodnevnim obavezama. Samo smo potisnuli i najmanji vjetrić će napraviti oluju u nama. Mir nikada nije došao izvana, već uvijek i uvijek iznutra.
Sigurno će se svako od vas sjetiti situacije u kojoj se niste s nekim slagali, ali ste pustili situaciju i prihvatili, pokušali ste razumjeti zašto neko nešto radi. I vidite da je osoba bijesna, ali suzbija svoj bijes sve više, jer ne može da ga projektira na vas zato što ste vi smireni. I potrebno je jedna mala iskrica da se pojavi netko treći pred koga će se istresati ta neobuzdana i ogromna količina negativne energije. Imate osjećaj kao da je osoba progutala petardu i da će dim izaći na uši. Tijelo prati unutrašnje stanje. Odnosno, kad ste vi raspoloženi, smetate ili se mimoilazite s ljudima koji su tužni, razočarani, bijesni, povrijeđeni. To što osjećaju mora izaći, ali ne može na vas, jer ste vi visoko kao balon i do vas ne mogu dobaciti vatru.
Ne mora uvijek bol biti očigledna zbog smrti dragih ljudi, razvoda ili prekida nekog prijateljskog odnosa, otkaza, ponekad može biti mnogo suptilnija. Nije uvijek poanta da se umirimo, ponekad je potrebno i da se pobunimo i da kažemo „Ne!“ starom životu, svemu poznatom. Tada nas Duša hrabri, golica nam tabane, no mi se bojimo da letimo do svojih visina. Plašimo se puštanja i prihvaćanja, ali ako smo na pravom putu, a uvijek jesmo kad slušamo što nam govori Duša ići ćemo naprijed. Prepreke na našim putevima će biti prilike za novi let i vrata novih mogućnosti, koje sad ne možemo niti zamisliti.
Kad u ljudima sazri ideja za promjenom i rastom, dolazi i do određenih iskustava i događaja, kojim se pridaje negativan predznak. Sve što je dosad postojalo se ruši, kao u proljeće kad počne pucati led… nestaje sve. Otkravljuje se led oko Duše i dosta ljudi ima potrebu da plače i osjeća tugu, za koju nisu sigurni odakle dolazi.
Na tom putu ka nama samima je potrebna kao i uvijek hrabrost, potpuno povjerenje u život (čak i kad ne razumijemo zašto se nešto desilo) da će nas paziti i čuvati u svim situacijama. Čak i nepredvidljive situacije postaju mjesta i trenuci na kojima letimo, kao balerina koja s lakoćom pleše i skakuće od kamička do kamička.
Ljudima je teško prihvatiti da ne mogu promijeniti i spriječiti događaje, a ne shvaćaju da su ih oni izazvali, jer njihova Duša vapi za razvojem i spremna je ići na više visine, ali da bi vas ona sigurno dovela na taj nivo potrebno je da se prepustite. Dok vas ona vodi ka gore vi vučete ka dole i tako zapinjete za hridi, sami ćete sebe ozlijediti, a zatim kriviti Život, Boga, Svemir, no krivca ćete vidjeti ako pogledate odraz u vodi ili u ogledalu. Tamo, i isključivo tamo je krivac.
Dešava se u ljudima velika promjena, ali ta novina može bili toliko jako, da ljudi osjećaju potrebu da idu kod psihologa, kao da nešto snažno pulsira u glavi, pojavljuju se jake emocije, koje više nisu u stanju da iskontroliraju. To stanje nekoga može da dovede do ludila. Što se prije pustite, brže će proći.
Potrebno je vrijeme da se ustabili vibracija i da više nemate snažne potrese u vašoj Duši, a samim tim ni velike oscilacije u jednom danu, pa kasnije u jednom tjednu, mjesecu, šest mjeseci i godinu dana.
Nemojte se plašiti nikada niste sami, čak i kad vam se čini da jeste. Vjerujte niste! Vaša Duša radi za vaše dobro. Povjerujte i prihvaćajte događaje kako dolaze, ljude kako odlaze. Nema potrebe da se stalno za nešto borite. Zar nije ogromno olakšanje, kad znate da ste odgovorni za svoj život, ali da će neko drugi sve lijepo posložiti i da vas vozi visoko najviše do visokih planina, gdje je hladno, a toplo, gdje se čuje vjetar, ali svejedno uživate u tišini, gdje gledate ptice kako s lakoćom lete, a vidite sebe, gdje sve izgleda tako jednostavno, a i jeste jednostavno.
Napisala: Bojana Knežević
https://www.facebook.com/Journeyandbook
http://sumabambusa.blogspot.ba
Izvor: atma
