Život nakon pedesete može biti jedno od najljepših i najispunjenijih razdoblja, ali samo ako znamo kako pristupiti sebi, svojim mislima i svakodnevnim navikama.
Dok zapadna kultura često naglašava strah od starenja, bore, menopauzu i gubitak energije, istočnjačka mudrost već stoljećima uči da prava sreća dolazi tek kada otpustimo ono što nas koči iznutra. Nije tijelo ono što nas najviše stari, već teret misli koje nosimo.
Učitelji iz zen tradicije, taoizma i budizma naglašavaju da je čovjek ono što misli. Misli oblikuju naše emocije, emocije oblikuju odluke, a odluke život.
Zato žene koje zakorače u pedesetu, žele li očuvati unutarnji mir i pronaći novu dimenziju sreće, moraju naučiti izbaciti četiri vrste misli koje su poput nevidljivih okova.
U nastavku donosimo koje su to misli, zašto su toliko opasne i kako ih se možemo osloboditi – jer prava sloboda počinje u glavi.
1. Misli „Šta bi bilo da je bilo“
Prva vrsta misli koju žena nakon pedesete mora odbaciti jesu one koje se vrte oko prošlosti. „Šta bi bilo da sam odabrala drugog partnera?“, „Da sam završila onaj fakultet, moj život bi bio drugačiji“, „Da sam riskirala s poslom, danas bih bila uspješnija.“
Istočnjačka mudrost jasno kaže: prošlost je iluzija. Ona postoji samo u našim sjećanjima, a sjećanja su varljiva. Kada se stalno hranimo mislima o prošlim prilikama i propuštenim šansama, mi u sadašnjosti ne živimo punim plućima.
Zen učitelji savjetuju da um treba tretirati kao vrt. Ako ga stalno zalijevamo mislima o prošlosti, ne ostavljamo mjesta da niknu novi cvjetovi. Zato žena u pedesetima mora naučiti prihvatiti sve što je bilo – i dobro i loše – kao dragocjenu lekciju, a ne kao teret.
Praktičan savjet: svaki put kad se pojavi misao „šta bi bilo da…“, treba ju zamijeniti rečenicom: „Sada sam ovdje. Sada biram kako ću živjeti.“
2. Misli „Prekasno je za mene“
Druga vrsta destruktivnih misli jest uvjerenje da je „prekasno“. Prekasno za ljubav, prekasno za novi posao, prekasno za učenje, prekasno za promjenu.
U taoističkoj filozofiji postoji izreka: „Bambus se savija, ali nikad ne puca.“ To znači da život uvijek pruža novu priliku za rast, bez obzira na godine. Na Zapadu se često vjeruje da je pedeseta granica iza koje više nema velikih promjena. No istok uči suprotno – upravo tada dolazi vrijeme unutarnjeg buđenja.
Žena koja u pedesetima odbaci misao da je „prekasno“, zapravo ulazi u prostor slobode. To je vrijeme kada djeca često odrastaju i osamostaljuju se, a žena konačno može posvetiti vrijeme sebi. To je prilika za novu karijeru, učenje jezika, putovanja ili čak ljubav koju nikad nije doživjela na pravi način.
Primjer: mnoge žene u Japanu nakon pedesete upisuju kaligrafiju, bonsai umjetnost ili borilačke vještine. Za njih to nije „prekasno“, nego idealno doba za novu disciplinu.
