Ljubav se u klasičnoj literaturi često prikazuje kao žrtva. Počevši od Romea i Julije, ljubavnici prolaze kroz razne patnje kako bi bili zajedno. Ne ostanu zajedno dugo, brzo prekinu ili čak umru. Ljubav ne dolazi lako, traži žrtvu, agoniju i neprestani očaj za jedan kratki trenutak sreće koji nikad ne potraje.
U mladosti sam čitala mnoge knjige o toj teškoj ljubavi i dugo je moj ljubavni život bio pun drame, suza i oproštaja. Činilo se da bez svega toga ljubav nije ljubav, već samo romansa. Na svu sreću, vidjela sam svijetlo ili mi je jednostavno dosadilo patiti. Sad je ljubav za mene tiha radost, bez žrtve.
Imam 45 godina i volim ponekad biti cinična. Volim reći kako ne vjerujem u ljubav, romansu i vječnu sreću. Ne oklijevam u tome da sve obavijestim o onome što mi se sviđa i ne sviđa. Bez oklijevanja također ispratim ljude koji mi ne trebaju.
Povremeno provjerim- je li se moje srce pretvorilo u kamen ili mi se duša smanjila? Nekad sam mogla čekati danima poruku da stigne ili ići na kraj svijeta ako me zvao. Nisam se premišljala kod kupovine skupih poklona da bih ga zadovoljila ili mu kuhala što voli. Gnjavila sam prijateljice ispitivajući ih: „Što je ovime mislio?“
Naravno, svaki “on” je bio drugačiji: neke sam voljela, s nekima sam živjela, u neke sam samo bila zaljubljena, a u neke ludo zaljubljena. Osjećaji koje su muškarci u meni pobudili uvijek su bili spremni učiniti sve za ljubav. Ta je želja sad prošla; znači li to da je i mogućnost za ljubav također prošla?
U mladosti tražimo same sebe, ponekad čak idemo do bolnih granica. Između 18. i 25. godine smo nekako sirovi. Kako znati što nam se sviđa, gdje su nam granice bez da ih pomičemo i mijenjamo stvari? Na početku uzbuđeno žurimo u razne eksperimente- kad je u pitanju naš izgled, karijera, se*s ili ljubav.
Nakon 25. sagradimo neke okvire obrazovanja i poslovnog iskustva, ali nailazimo na poteškoće kad su u pitanju se*s i ljubav. Nismo toliko slobodni u svojim eksperimentima niti precizni u ciljevima. Neke žene su tad već u braku i imaju djecu, neke grade vezu sa svim tim u glavi. Imamo neko razumijevanje života, ali malo toga razumijemo o sebi. Još uvijek miješamo vlastite želje sa željama društva. Zamjenjujemo ljubav sa žrtvom. Često vjerujemo da muškarci trebaju biti zadovoljeni jer će u suprotnom biti uvrijeđeni i napustiti nas. Zrelost ti donosi spoznaju o samoj sebi. Nakon slijepe mladosti i toga da živiš za nekoga, napokon živimo sami za sebe.
To ne znači da ne trebamo više nikoga. Da smo postali uspješni, sebični i sami sebi dovoljni samci. Ne.
Jednako kao i s 20, želimo ljubav, strast i vezu. Jednostavno razumijemo da je zdrava veza uzajamna. Ili muškarac ima iste želje i prioritete kao mi, ili ne ostane zadugo u našem životu. Riječima Omara Khayyama: “Ne trebam nekoga tko ne treba mene.”
