Jutros mi je kći, pitaj boga čime izazvana, poslala moju fotku kad sam imala dvadeset i šest godina. Bila sam presretna, mlada mama. O čemu sam sanjala? Sjećam se da bih, kad bismo se vozili noću, gledala u blještave prozore i maštala kako ću jednom, jedne noći, vidjeti kako moj prozor sja. I bi tako. Stekla sam ja svoj prvi prozor jako rano, ali to nije bilo to. Željela sam više svojih prozora na svom većem zidu. I bi tako. Ali to nije bilo to.
Djeca su rasla, radila sam dosadan posao, užasavala me budućnost u kojoj ću svakoga dana isto raditi okružena istim ljudima. Doma ću brinuti o hrpama prljave i čiste odjeće, kuhati, polijevati vrt i čekati da naraste blitva koja jest rasla, ali mene to nije veselilo. Jebeš buljenje u blitvu kako raste dok se ništa ne dešava ni oko tebe ni u tebi. Djeca rastu, gomila rublja je sve veća, pegla mi je bila u ruci svakoga dana, sa gađenjem sam spremala ručkove i večere i odlazila na dosadan posao.
Bože, kako mi vrijeme teče, starica sam u trideset i osmoj. Što sam učinila u životu? Ništa. Djeca rastu, kad dođu iz škole zatvaraju se u svoju sobu, ja, zaključana u sebe, tugujem, pa me hvata očaj, pa me lovi bijes. Moj je život davež, davež, davež. Iz sata u sat, iz dana u dan, iz godine u godinu, kad pogledam unazad, davež, davež, davež. Nisam to htjela. Nisam to tako zamišljala.
A onda je život ušao u moje staro tridesetosmogodišnje tijelo. Zaljubila sam se. Prvi i posljednji put u životu. Žao mi je ako se to vama nikad nije dogodilo. I promijenila sam posao. I odjebala sve oko sebe. Roditelje, rodbinu, “dobronamjerne” prijateljice koje su mi šaputale kroz rešetke svoje vlažne tamnice: “Prošla je tvoja baba s kolačima.” Ja sam znala da nije prošla, stoji preda mnom, nudi mi kolače, trpam ih u gladna usta i gutam, gutam, gutam.
Najzad. Sretna.
I ta moja sreća, to moje gutanje kolača, zvuči nevjerojatno ali jest tako, traje već trideset godina. Zašto mi netko, dok sam preživljavala onih trideset i osam godina nije rekao da će mi jednom ipak svanuti? Sva bih ona brda rublja peglala s velikim užitkom, kuhala bih ručkove puna ljubavi, ni buljenje u onu blitvu ne bi mi teško padalo, da sam znala…
Da sam znala…
Ljudi uvijek traže kruha preko pogače pa tako i ja. Bitno je da sam sretna već trideset godina, čemu analize sivih dana koji su davno iza mene? I nikad se više neće vratiti. Kad si ovoliko dugo sretan koliko sam to ja u godinama u kojima jesam, od te sreće možeš živjeti do smrti. Ako i danas nestane ostat će rezerve. A neće nestati. Zašto bi nestala? Zato jer glasno govorim o sreći, smiješim se, a petak je?
Mi Primorci i Primorke oduvijek smo bili zloguke ptice. Postoji poslovica uklesama u naše gene, tko se petkom smije, nedjeljom plače. Primorcima je smijeh zabranjen jer donosi nesreću. Koje sranje. Koja laž. Živi sam primjer da to ne drži vodu jer se već trideset godina smijem svakog petka, pa se smijem i nedjeljom i ponedjeljkom.
Jasno mi je, ova intimna pričica nikome ništa ne znači. Ne bih je napisala da mi kći nije poslala staru fotku i uz nju smiješak. Petkom se ne smijem samo ja, petkom se smije i moja kći. Nemate pojma, ma nemate pojma kako je teško ubiti Primorku u sebi. A ja… Ja! Ubila sam čak dvije vještice. Jednu u sebi, drugu u svojoj kćeri.
Ma, ja sam ženska zmaj!
Autorica: Vedrana Rudan
Izvor: rudan
