“Ako ne kreneš za onim što želiš, nikada to nećeš imati. Ako ne pitaš, odgovor je uvijek ne. Ako ne zakoračiš naprijed, uvijek ćeš biti na istom mjestu.”
Nora Roberts
Da li ste ikada požalili zato što ste samo pustili da prođe neki trenutak koji bi vam donio mogućnost novog posla, povišice, kave sa tim zgodnim frajerom – samo da ste nešto rekli ili pitali? Vjerojatno smo se svi mi našli u takvoj situaciji nakon koje bismo najradije vikali sami na sebe.
Pročitala sam u jednoj knjizi anegdotski primjer u kojem se klijent požalio terapeutkinji da se boji prići kolegici koja mu se sviđa i pozvati je na kavu jer ga je jako povrijedila bivša supruga kada ga je ostavila. Terapeutkinja je preformulirala njegov problem na način da je rekla kako joj se čini da mu zapravo nedostaje iskustva u kojem ga netko odbija, a on to ipak preživi. Suprotno onome što su inače radili na terapiji, savjetovala mu je da ode u obližnji trgovački centar i sakupi 78 iskustava odbijanja na način da priđe ženama koje vidi, kulturno se predstavi i pozove ih na kavu – kako bi se uzastopnim odbijanjem riješio straha od – odbijanja.
Iako mu je njezin prijedlog bio neobičan, klijent je odlučio poslušati terapeutkinju i uistinu je otišao u trgovački centar i na pristojan i nenametljiv način počeo prilaziti ženama i manje i više privlačnim. Prvo je pomislio kako će bez problema u sat ili dva sakupiti 78 odbijenica, a onda se iznenadio time kako su neke od žena, vrlo privlačnih žena, pristale otići s njim na kavu. Nakon 15 odbijenica i 5 prihvaćenih poziva na kavu, izvadio je mobitel i nazvao kolegicu s posla.
Čini se kako je veliki problem mnogih ljudi pretpostavka kako je odgovor “Ne.” iako nisu ni postavili pitanje.
Istina je ta da nitko ne uživa u odbijanju. Nitko ne voli čuti “Ne” kao odgovor na molbu koju stavlja pred drugu osobu i ne vjerujem da ikada možemo u potpunosti biti imuni na odbijanje ili odbacivanje. Osobito ako nam se jako sviđaju ta žena ili taj muškarac ili ako baš jako želimo taj posao. Ali ako odlučimo živjeti hrabro – osuđeni smo na to da doživimo i preživimo mnogo odbijanja. Jedini siguran način da izbjegnemo odbijanje je da cijeli život sjedimo u kutu i šutimo.
Ako ćemo čekati sve dok to ‘nešto’ temeljito ne proanaliziramo, dok nas netko ne isterapeutizira ili da se prestanemo bojati – postoji mogućnost da ćemo čekati – zauvijek. Kao što je spisateljica Audre Lorde napisala “Shvaćam da – ako ću čekati sve dok me više ne bude strah djelovati, pisati, govoriti i biti – da ću slati poruke i žalbe sa Ouija ploče, odnosno, sa druge strane.”
Ono što bi nam moglo pomoći je pitanje “Što je najgore što se može dogoditi ako pitam / tražim?”
Ako iskreno odgovorimo na ovo pitanje, shvatiti ćemo kako je upravo odgovor “Ne” najgore što nam se može dogoditi. Ako smo spremni vječno sjediti u kutu i živjeti na način da nemamo ono što želimo i što nam je potrebno, tada zapravo nemamo što izgubiti ako odlučimo pitati i tražiti.
Tražiti ono što želimo i trebamo je neka vrsta umjetnosti koja od nas zahtijeva tri stvari: da na jasan način kažemo što želimo, angažman ili motivaciju da se uopće odvažimo pitati i da prilikom postavljanja pitanja damo do znanja kako nam je to važno i sposobnost da eventuano odbijanje ne shvatimo osobno.
Autorica: Marija Berzati
Izvor: zarooljica
