Nisu svi brakovi zasnovani na ljubavi i strasti, neki su zasnovani na poštovanju i zajedničkoj želji partnera da izgrade harmoničan život u zajednici.
Možda zvuči i smiješno i glupo u isto vrijeme, ali čitav sam život vijerna čovjeku kojeg ne volim. Naravno, ne mislim doslovno čitav život, ali s obzirom da sam se udala sa 19 godina i u braku sam već 30 godina – čini mi se kao da sam čitav život u braku.
Moj muž nije bio prvi muškarac u mom životu, ali je bio najbolji. Brzo smo se zaljubili i odlučili na brak,tu su došle obaveze, pa djeca, pa školovanje… sve je to nekako prebrzo proletjelo sve. Voljela sam ga, ali ne kao muškarca koji me privlači već kao čovjeka dobre duše.
Oduvijek sam željela pored sebe dobrog čovjeka, izgled mi nije bio toliko bitan pa mi je brak sa njim izgledao kao odlična ideja. I naš brak funkcioniše sasvim dobro, izuzevši činjenicu da tu nema mnogo strasti. On nije srastvena osoba i nema velike potrebe za tim, a mene jednostavno ne privlači.
Uvijek sam mu bila vijerna, i dan danas jesam. Ali sve se promijenilo kada sam upoznala jednog muškarca na radnom mjestu. Tek je započinjao rad u mojoj firmi i kancelarija mu je bila odmah do moje. Prvi put u životu sam osjetila tako jaku fizičku privlačnost ka nekome čak i ako se nisam smatrala osobom koja se vodi strašću.
Kada ga ugledam zamišljam kako bi izgledala ljubav sa njim i sigurna sam da bi to bilo nešto što do sad još nisam doživjela. Često se uhvatim kako razmišljam o njemu, zamišljam susrete sa njim i slično. Ali uvijek se dozovem pameti i opomenem da od toga nema ništa.
Iako me neka neopisiva sila vuče ka tom muškarcu ja ću i dalje ostati vijerna muškarcu kojeg ne volim, ali koji je najbolji muškarac na svijetu. Sve ono što je on učinio za mene u proteklih 30 godina ne može se porediti sa nekom vatrenom avanturom sa nekim drugim. Poštujem njegovu dobrotu prije svega, i nikada mu ne bih zabila nož u leđa.
