U današnjem svijetu, gdje se često čini da su prave vrijednosti potisnute u drugi plan, biti dobar postaje sve veći izazov. Naši svakodnevni susreti s ljudima, bilo da su to članovi porodice, prijatelji, kolege ili potpuni stranci, često nas stavljaju na test. Ponekad se može činiti da naši dobri postupci prolaze nezapaženo, da nema priznanja za naš trud, a često ni povratne reakcije koju bismo željeli. Ipak, važno je zapamtiti riječi Nebojše Glogovca: „Uvijek treba biti dobar. Bez obzira da li će vam se neko zahvaliti ili ne, pamtiti ili ne, uzvratiti ili ne… NEGDJE SE SVE TO PIŠE.“
Ove riječi nas podsjećaju da činjenje dobra ne bi trebalo biti uslovljeno vanjskim priznanjima ili pohvalama. Dobrota je sama po sebi nagrada, a njena vrijednost leži u njenoj iskrenosti i čistoti namjere. Često zaboravljamo da su mali, nesebični postupci upravo oni koji oblikuju naš karakter i doprinose stvaranju boljeg svijeta. Kada pomažemo nekome bez očekivanja bilo čega zauzvrat, mi u stvari pomažemo i sebi. Postajemo bolji, jači i ispunjeniji, svjesni da smo uradili nešto plemenito, makar to niko drugi i ne primijetio.
U društvu koje je često opterećeno materijalnim vrijednostima i površnim uspjesima, činjenje dobra može se činiti uzaludnim. Ali istina je da nijedno dobro djelo nije uzaludno. Svako djelo, svaki mali gest ljubaznosti, negdje ostavlja trag. Taj trag može biti nevidljiv oku, ali on je prisutan i bitan. Glogovacova misao nas podsjeća na univerzalnu istinu koja nadilazi svakodnevne izazove – sve se piše, sve se pamti, negdje, na nekoj višoj razini koja je izvan naših ograničenih perspektiva.
Nerijetko se nađemo u situacijama gdje se pitamo ima li smisla biti dobar kada to niko ne cijeni. Susrećemo se s ljudima koji možda uzimaju našu dobrotu zdravo za gotovo ili čak koriste našu nesebičnost. Takvi trenuci mogu izazvati razočaranje, pa čak i želju da odustanemo od činjenja dobra. Međutim, upravo u tim trenucima trebamo se sjetiti da se naša vrijednost ne mjeri time koliko nas drugi cijene, već time koliko smo mi sami zadovoljni sobom i svojim postupcima.
Biti dobar nije jednostavno, ali je neizmjerno važno. Svijet oko nas je refleksija nas samih, i svaki mali čin dobrote doprinosi kolektivnom boljitku. Iako možda nećemo uvijek dobiti zahvalnost koju zaslužujemo, iako možda naši postupci neće biti zapamćeni, trebamo vjerovati da negdje, na nekoj višoj razini, naše dobro se računa. Ono postaje dio univerzalnog zapisa, dio onoga što nas čini ljudima.
Nebojša Glogovac je bio svjestan ove istine, i njegova misao nas podsjeća da nikada ne trebamo prestati biti dobri. Svijet može biti surov, ali mi ne moramo. Naša dobrota je naš izbor, naš put i naša ostavština. I dok možda nećemo vidjeti odmah rezultate naših postupaka, negdje, na mjestu koje nadilazi naše shvatanje, sve to se piše. Taj zapis je naša najvrijednija ostavština, nešto što ostaje zauvijek, neovisno o prolaznosti ovog svijeta.
