U životu ne možemo uvijek biti svi jednako voljeni ili prihvaćeni od strane svih ljudi s kojima se susrećemo. I dok neki u nama vide vrline, drugi će se možda fokusirati na naše mane. Ta percepcija često nije ni crna ni bijela, nego odražava složenost ljudske prirode i odnosa. Zato izreka „Ja sam i govno i najbolji čovjek, samo zavisi koga pitaš“ savršeno opisuje stvarnost svakodnevnih interakcija i odnosa.
Svaki od nas nosi sa sobom svoju jedinstvenu priču, iskustva koja su nas oblikovala i emocije koje nas vode kroz život. U tom složenom mozaiku, nije rijetkost da nas ljudi doživljavaju na različite načine, ovisno o tome što su doživjeli u našoj prisutnosti. Za neke smo najbolji prijatelj, podrška i oslonac u teškim trenucima, dok nas drugi možda pamte po nesporazumima, sukobima ili jednostavno po različitim svjetonazorima.
Jedna od ključnih stvari koja definira kako nas drugi doživljavaju je njihov osobni sustav vrijednosti i način na koji nas vide u kontekstu tih vrijednosti. Na primjer, ako ste nekome pružili pomoć u trenutku kada je to bilo najpotrebnije, ta osoba će vas smatrati dobrom dušom, osobom koja je uvijek tu da pomogne. S druge strane, netko tko nije bio dio te priče, a možda je osjetio posljedice vaših odluka koje su bile nepopularne ili čak bolne, mogao bi vas doživjeti kao nekoga tko nije vrijedan povjerenja.
No, stvarnost je takva da svi nosimo unutar sebe i svjetlo i tamu. Nitko od nas nije savršen, niti može uvijek udovoljiti svima. U nekim trenucima, naši postupci ili riječi mogu povrijediti druge, bilo namjerno ili ne. Tada nas oni koji su osjetili tu bol mogu gledati kao „govno“, kao nekoga tko nije vrijedan njihovog poštovanja. Međutim, važno je zapamtiti da te percepcije ne govore toliko o nama koliko o trenutku i kontekstu u kojem su nastale.
Važno je također napomenuti da ljudi često formiraju mišljenje o drugima na temelju vlastitih očekivanja i projekcija. Ako su ta očekivanja iznevjerena, bez obzira na stvarnost, mi postajemo negativci u njihovoj priči. U suprotnom, kada ispunimo ili nadmašimo ta očekivanja, postajemo heroji. No, problem s očekivanjima je što su često nerealna ili bazirana na subjektivnim željama koje drugi možda ne mogu ili ne žele ispuniti.
Na kraju, ostaje pitanje kako mi sami sebe vidimo. U toj igri percepcija, važno je ne zaboraviti na vlastitu procjenu. Ako stalno težimo biti bolji, dajemo sve od sebe i učimo iz svojih grešaka, tada možemo s ponosom stati iza svojih postupaka, bez obzira na to što drugi mislili. Samopouzdanje i unutarnji mir dolaze iz svijesti da smo radili najbolje što smo mogli u datim okolnostima.
Dakle, u svima nama postoji dualnost. Kako nas drugi doživljavaju ovisi o mnogo faktora, a ne samo o nama. Neki će nas pamtiti po dobrom, dok će drugi možda zauvijek ostati s gorčinom u srcu. Na nama je da prihvatimo tu stvarnost i da se ne izgubimo u tuđim percepcijama, već da nastavimo raditi na sebi i svojim vrijednostima. Jer na kraju dana, mi smo i dobri i loši, ali najvažnije je što mi sami o sebi mislimo i kako se nosimo s tom unutarnjom borbom.
