Nazvala sam te da dođeš danas jer sam se osjećala preplavljeno emocijama.
Nisi oklijevala da pristaneš i dođeš čim se završi pranje u veš mašini. Donijela si ručak za mene i dječake. Tvoje prisustvo je unijelo onaj dugo traženi mir i omogućilo mi da dišem ponovo. Zašto se osjećam sigurno svaki put kada si tu pored mene?
Imam trideset i jednu godinu i još uvijek imam trenutke kada poželim pobjeći i pronaći utjehu u tvom zagrljaju. Uvijek si znala prave riječi kako bih se osjećala bolje. Ti si jedina koja čuje sve što želim reći, a iz nekog razloga ne mogu i pokušavam sakriti.
Osjećam kao da sam konačno došla u tvoju poziciju i počela koračati u tvojim cipelama, na ovom dugotrajnom i iscrpnom putu. Tokom najtežih trenutaka postajem svjesna kako je tebi bilo sa mnom.
Ponekad se osjećam kao da me niko ne čuje.
Niko ne vidi.
Osjećam da dajem mnogo od sebe, ali da uvijek neko očekuje od mene još, više i previše. I to prolazi nezapaženo. Moj muž nenamjerno čini svaki dan težim i pokazuje mi da na kraju dana nemam neke zapažene rezultate u poređenju sa njim koji provede dan na poslu. Osjećam se manje vrijednom. Podovi u kupatilu prekriveni su mokrim peškirima, a ja se uopšte ne mogu prisjetiti šta sam sve uradila u proteklih 14 sati.
Nekada se osjećam kao da si ti jedina koja zaista vidi šta ja radim.
Jedina koja razumije koliko sebe dajem i koliko volim. Najbolje se to vidi u onim situacijama kada dajem, sjećajući se kako si ti davala meni. Propustim priliku da kupim nešto sebi, kako bih kupila djeci. Ili odlučim da neću jesti grožđe danas, jer želim da ga oni pojedu. Čak i kada bih najradije pojela taj jedan zalogaj odlučim da ću ga dati njima, kao što si ti davala meni.
Kada si mi govorila da ne voliš jesti nešto što si mi davala, mislila sam da je stvarno tako. Danas shvatam da si voljela, mogla i htjela pojesti to isto, ali si htjela da ja pojedem. Jednostavno, danas shvatam kako je biti majka.
Tokom trenutaka u kojima se najviše žrtvujem shvatam koliko si se ti žrtvovala za mene. Po čitav dan slušam tuđe priče o tome šta su postigli, kuda putovali, a ja gledam u Lego kule, korake svoje djece i karate udarce po kući. Gledam kako se penju na drvo i silaze. Slušam ponovo tuđe priče i onda kada konačno svi završe i odu kući na spavanje shvatim da je vrijeme konačno da mislim o sebi malo.
A onda shvatim da često radim iste stvari tebi. Nazovem te i ne pitam šta ima kod tebe, kako si, već krenem ubrzano pričati šta se sve kod mene dešava. A ti si jedina koja pažljivo odluči saslušati sve i koja se osjeća uzbuđeno zbog mene, čak i kada niko drugi ne bi. Ili se barem trudiš pretvarati da je tako. Tek kada završimo razgovor shvatim da te uopšte nisam pitala, kako si ti.
Ti si moja mirna luka. Brineš se za mene čak i kada to ne znam. Činiš me posebnom, slušaš me i voliš, a ja to nisam shvatala do danas kada isto to radim za svoju djecu. Kako je teško biti na drugoj strani i biti nekome mirna luka, a ne moći pronaći svoju.
Nazovem te i ne pitam šta ima kod tebe, kako si, već krenem ubrzano pričati šta se sve kod mene dešava. Tek kada završimo razgovor shvatim da te uopšte nisam pitala, kako si ti.
Ranije sam vjerovala da sam te prestala trebati još odavno i da sam krenula putem koji ti nikada ne bi. Ti si mi dopustila da vjerujem u to. Međutim, nikada nisi otišla sa mog puta, već si me sa strane posmatrala, kako mislim da radim sve drugačije, koračajući u tvojim cipelama na nekom drugom putu. Kao kada sam bila malena.
Ali sada te vidim kako stojiš pored mene i brineš se.
Vidim te tokom svih najtežih trenutaka, ali i tokom onih kada sam najponosnija mama.
Vidim te kako se žrtvuješ za mene, jer se i ja žrtvujem za njih dana.
Konačno te vidim mama, jer sam i sama postala takva.
Postala sam mama.
Tekst: Huffington Post via Lola magazin
