Kada sam se udala za svog muža, mislila sam da ću zauvijek živjeti u bajci. Naše ljubavne priče bile su ispunjene srećom i obećanjima za budućnost. Međutim, kako su godine prolazile, stvari su se drastično promijenile. Počeli su se pojavljivati problemi koji su narušavali našu sreću. Nisu to bile male nesuglasice, već žestoke svađe koje su često završavale nasiljem.
Moj muž je uvijek imao problema s kontrolom bijesa, ali nisam mogla ni zamisliti do koje će mjere to eskalirati. Počelo je s povišenim tonovima i uvredama, a završavalo razbijanjem namještaja i bacanjem mojih stvari kroz vrata. Svaki put kad bi se posvađali, osjećala sam se kao da prolazim kroz noćnu moru. Nasilje nije bilo fizičko prema meni, ali razaranje našeg doma i mojih stvari jednako je bolno.
Sjećam se jedne noći kada je sve eskaliralo do te mjere da je razbio naš omiljeni stolić u dnevnom boravku, a zatim uzeo moje stvari i izbacio ih kroz vrata. Stajala sam tamo, nemoćna i uplakana, gledajući kako moje uspomene i osobni predmeti lete kroz zrak. Taj prizor mi je zauvijek ostao urezan u sjećanje.
Svaka svađa ostavljala je trajne ožiljke, ne samo na našem namještaju, već i na mom srcu. Pitala sam se gdje sam pogriješila i zašto ne mogu pronaći način da zaustavim ovu spiralu nasilja. Pokušavala sam razgovarati s njim, predlagala terapije i savjetovanja, ali on bi uvijek odbijao, uvjeren da nema problem.
Osjećaj beznađa i izoliranosti postajao je sve jači. Sramila sam se pričati s prijateljima i obitelji o tome što se događa kod kuće. Bojala sam se osude i sažaljenja, pa sam sve čuvala u sebi. Noću bih plakala, pitajući se kako sam dospjela u ovu situaciju i kako dalje.
Nakon jednog posebno nasilnog incidenta, shvatila sam da ovako više ne može. Trebala sam pomoć i podršku. Obratila sam se centru za žrtve obiteljskog nasilja i započela proces izlaska iz tog toksičnog okruženja. Bio je to dug i težak put, ali znala sam da moram zaštititi sebe i svoje mentalno zdravlje.
Danas, dok pišem ovu priču, osjećam mješavinu tuge i olakšanja. Tuga zbog svih izgubljenih godina i boli koju sam pretrpjela, ali i olakšanje jer sam konačno pronašla snagu da se oslobodim. Nadam se da će moja priča poslužiti kao upozorenje i podrška svim ženama koje prolaze kroz slične situacije. Nasilje nikada nije rješenje i nitko ne zaslužuje živjeti u strahu. Traženje pomoći nije znak slabosti, već hrabrosti.
