Nedavno sam naišao na izjavu da pametna osoba izgleda ozbiljno. Po mom mišljenju to je čista glupost.
Ako vidite da je čovjek većinu vremena ozbiljan, to nikako ne mora da znači da je on pametan. Pogledajte velike mudrace kao što su Lao Ce, Isus, Ošo – da li su svi oni bili ozbiljni? Ovi ljudi su uživali u životu, igrali su se života, ništa nisu shvatali suviše ozbiljno.
Oni su bili tok, energija je slobodno tekla kroz njih, u njima nisu postojale nikakve prepreke koje bi zaustavile tu energiju. Oni su uvijek bili spontani, mudrost je uvijek spontana. Konstantno ozbiljna osoba je blokirana iznutra, smrznuta je, energija je blokirana, ne teče više slobodno u toj osobi.
Iz istog razloga zdravo dijete nikada neće biti potpuno ozbiljno – djeca su poprilično neozbiljna, oni se raduju životu, igraju se jer u njima plamti energija koja se stalno kreće, bez ikakvih prepreka. Generalno, malo je dobrog u potpunoj ozbiljnosti.
Naravno, ozbiljnost može biti korisna za poslove u kojima se ozbiljnost podrstiče, ali u suštini psihički je to neka vrsta bolesti. Vjerujte mi, veoma ozbiljni ljudi, koji su zaista stalno ozbiljni su veoma opterećeni iznutra, u njihovoj duši je zaista malo sreće i radosti.
Sreća i ozbiljnost su dvije dijametralno suprotne, gotovo nespojive stvari. Ozbiljni ljudi nisu u stanju da se smiju sami sebi, a smijeh, naročito sami sebi ukoliko za to postoji razlog, i posjedovanje smisla za humor i duhovitosti su znaci prave inteligencije i mudrosti.
Još jedan izuzetan znak umra, kao što sam nedavno saznao i shvatio, jeste da je takva osoba zainteresovana da se bavi onim stvarima koje će za deceniju ili dvije postati taktozvani „trend“ i biti u modi. Danas takvi ljudi drugima izgledaju vrlo čudno, kao da su van ovog svijeta, ali nakon nekoliko godina odjednom oni postanu oni koji postavljaju novi vektor razvoja.
Ovi ljudi su dakle bili ispred svog vremena, posijali su sjemen koje je u budućnosti niknulo i postalo važan pravac u razvoju društva.
A to je prvi znak inteligencije. Poznati francuski pisk Žan de la Brujer primjetio je takav znak koji razlikuje istinski inteligentne osobe od drugih: „Čovjek velike inteligencije nije isti, nekada je više, a nekad manje inteligentan. Nekad je raspoložen, nekad nije.
Ako je razborit onda u ovoj državi malo govori, ne piše, ne pokušava da ugodi. Ne možeš da pjevaš sa prehladom, moraš da sačekaš da se glas vrati. Ali nije tako sa budalom. On je automatik, on je mašina. Vuče se, kreće i okreće uvijek u istom pravcu i uvijek pravo. On je monoton i nikad se ne mijenja. Ko ga je bar jednom vidio, vidio ga je kakav je uvijek bio“.
