U svijetu koji se mijenja brzinom svjetlosti, naša zemlja ostaje zarobljena u nekoj čudnoj vremenskoj kapsuli. Seljaštvo u svojoj iskonskoj formi nije problem; naprotiv, ljudi koji žive od zemlje, koji mukotrpno rade na poljima i vinogradima, zaslužuju naše najveće poštovanje. Međutim, mi se suočavamo s drugačijom vrstom seljaštva – onom koja se očituje u ponašanju, stavu i mentalitetu pojedinaca koji žive u gradovima, a zadržavaju manire koje su daleko od urbanih normi.
Ovi “teški seljaci” nisu oni koji čuvaju tradiciju ili vrijednosti sela, već oni koji pokušavaju prikriti svoje korijene i glumiti gospodu. Oni su ti koji se kitom perjem, pokazujući bogatstvo koje često nije stečeno poštenim radom. Njihova vozila blistaju na suncu, odjeća je skupa, a maniri su često upitni. Oni vole pokazivati svoju moć i utjecaj, ali suštinski nedostaje im ono što gospoda stvarno čini gospodom – kultura, obrazovanje i poštovanje prema drugima.
Naša zemlja, bogata istorijom i kulturnim nasleđem, zaslužuje bolje od toga. Nažalost, prečesto smo svjedoci bahatosti i neukusa onih koji su do bogatstva došli na sumnjive načine. Oni ne prepoznaju vrijednost rada, već vjeruju da se sve može kupiti novcem, uključujući i poštovanje. Međutim, poštovanje se ne može kupiti. Poštovanje se zaslužuje kroz djelovanje, ponašanje i odnos prema drugima.
Seljak u pravom smislu te riječi zna cijeniti svaki plod svog rada, poštuje zemlju koja ga hrani i ljude koji ga okružuju. On ne treba glumiti gospodu, jer je njegov život prožet iskrenošću i jednostavnošću. S druge strane, ovi “teški seljaci” pokušavaju iskriviti tu sliku, gradeći svoj identitet na površnim vrijednostima i materijalnom bogatstvu.
Pitanje je kako smo došli do toga? Da li smo kao društvo zakazali u obrazovanju i vaspitanju? Da li su naši mediji i javne ličnosti promovisali pogrešne uzore? Verovatno je kombinacija svih tih faktora dovela do stvaranja društva u kojem su bahatost i neukus postali norma.
Rješenje leži u povratku osnovnim vrijednostima – poštenju, radu i poštovanju. Moramo educirati mlade generacije da cijene trud i zalaganje, a ne da teže brzom i lakom uspjehu. Kultura i obrazovanje moraju postati osnovni stubovi našeg društva, a ne samo luksuz za odabrane.
Samo tako ćemo moći napraviti promjenu i stvoriti društvo u kojem će pravi gospodin biti onaj koji zna cijeniti i poštovati sve ljude, bez obzira na njihov status ili porijeklo. Jer biti gospodin ne znači imati puno, već biti puno – u duši, srcu i umu.
