Nedavno sam čula stih koji mi je ostao u pamćenju i potaknuo me je na razmišljanje… Kad sreća dosadi čovjeku, iza ugla nevolja ga čeka… Koliko smo zahvalni u životu? Može li zahvalnost utjecati na naše osjećaje?
Može li zahvalnost u nama stvarati osjećaj sreće i zadovoljstva? Osobno sam mišljenja da može i smatram da su ljudi danas premalo zahvalni…
Osobito je važno zahvaljivati na malim stvarima u životu koje prečesto zanemarujemo jer ih podrazumijevamo… Ali baš tu je zamka jer se u životu ništa ne podrazumijeva… Sreća je izbor. Ponekad ju je teško izabrati ispred ostalih raspoloženja, ali je zato uvijek izbor.
Sreća predstavlja urođenu emociju koja je univerzalna i svojstvena svim ljudima, bez obzira na rasu i na kulturu u kojoj žive. Težnja za srećom jedna je od temeljnih čovjekovih težnja.
No ljudi često sreću traže u izvanjskim stvarima, trošeći svoje osobne resurse kako bi ju pronašli ondje negdje drugdje. A sreća stoji svim ljudima nadomak ruke jer je biti sretan odabir, stanje uma koje čovjeka tjera da problem vidi kao izazov, kao put k samoostvarenju.
Materijalna dobra samo će do određene granice povećati stupanj sreće, no zadovoljenjem tih potreba osoba ne ostaje trajno sretna. Novcem se može kupiti udobna kuća, siguran auto, lijepa odjeća, ali novac ne može kupiti mir u kući, iskreno poštovanje, zdravlje ni ljubav.
Materijalno zbrinutoj osobi čije je zdravlje narušeno ili je upravo prekinula emocionalnu vezu nikakav novac ovoga svijeta ne će donijeti zadovoljstvo i sreću. Ako su ljudske želje svedene na osjetilne i materijalne potrebe, koje su prolazne i potrošne, a unutarnja, duhovna dimenzija zapostavljena, čovjek postaje nesretan.
Tomu najbolje svjedoče ljudi koji su unatoč svojemu velikomu materijalnomu bogatstvu nezadovoljni i nesretni, a s druge strane postoje oni koji su sretni unatoč svim životnim nedaćama.
Jedina istinska zaprjeka na putu k sreći leži u samom čovjeku. To je njegova nespremnost da bude ono što jest – sa svim svojim manama i vrlinama. Biti svoj znači biti autentičan u svojim mislima, djelima i osjećajima, odvojen od nametnutih očekivanja; sreća je zadovoljstvo življenja, a ne životni užitci koji daju kratkotrajne osjećaje zadovoljstva koji se vrlo brzo ispušu poput balona.
Biti svoj ne znači činiti sve kako želiš, ne vodeći računa o potrebama drugih osoba. Biti svoj ne znači biti oslobođen dužnosti i ne imati ograničenja, nego biti svoj znači voljeti sebe, prihvaćati sebe, slobodno i svjesno odabirati i odlučivati bivajući svjestan svoje odgovornosti.
Dubinska sreća u čovjeku – Biti sretan ne znači imati sve što poželiš, nego znači biti zahvalan na onom što imaš. Ljudi su skloni uzimati stvari zdravo za gotovo, kao da se podrazumijeva da imaju sve ono čime su okruženi. Tek kad izgube, postaju svjesni koliko im je to bilo važno.
Mali broj ljudi živi ovdje i sada, u trenutku, opažajući stvari koje ih okružuju, uživajući u svakodnevnim situacijama, a većina juri za stvarima, ne zastajući kako bi uživali u danom trenutku. Kad napokon dobiju te stvari za kojima su jurili bez osvrtanja i bivanja u čarima trenutka, uvide da su izgubili ono što im je najdragocjenije – život, odnosno življenje života. Ako osoba nije zahvalna na onom što ima sada, ne će biti zahvalna ni na onom što će možda imati sutra niti će time biti zadovoljna. Osjećaj zahvalnosti jedan je od snažnih osjećaja i on jamči osobi da će svaki dan živjeti u izobilju i blagostanju.
Prava, dubinska sreća, koju nitko ne može uzeti, nalazi se u samom čovjeku, a do nje se dolazi putem zahvalnosti. Mnogi će pomisliti da zahvalnost dolazi kad se ostvari neki privatni cilj, kad se osoba materijalno osigura, kad nađe svoju srodnu dušu, kad se osjeti zadovoljnom. No proces je upravo suprotan.
Čovjek treba biti zahvalan na svemu što ima u ovom trenutku, pa čak i onda kada pomisli da nema mnogo, da je okružen nedaćama. Tek kad ostane bez naizgled malih, svakodnevnih stvari, čovjek postaje svjestan koliko su mu one značile. Većina ljudi svaki dan bez razmišljanja otvara slavinu, podrazumijevajući da će voda poteći, ne shvaćajući važnost nesmetanoga imanja pitke vode.
No tek kad voda prestane teći, npr. zbog nekih radova, uočavaju koliko su ograničeni u svojem djelovanju i počinju shvaćati koliko je imanje vode važno u svakodnevnom životu. I tek tada postaju zahvalni. No, nažalost, kad voda opet nesmetano počne teći, veoma brzo zaboravljaju tu zahvalnost. Ljudi često uzimaju zdravo za gotovo svaki smiješak koji im je uputila voljena osoba, svaki srdačni pozdrav susjeda, ne držeći to vrijednim svakodnevne zahvalnosti.
Samo osjećaj zahvalnosti na svemu što čovjek ima u ovom trenutku dovoljan je da ga učini sretnim, jer bez obzira na to koliko se loših stvari dogodi, uvijek postoje stvari na kojim se može biti zahvalan. To samo znači da nitko i ništa tu sreću ne može oduzeti. Dobrobit svakodnevne zahvalnosti omogućuje čovjeku da svojim mislima, osjećajima i riječima privlači »pozitivne« ljude, koji će isto tako biti zahvalni na tome što je njihova prisutnost zamijećena. Što je više stvari na kojim je osoba zahvalna, to će ih biti više.
Izvor: glas-koncila.hr
