Roditelji misle da je dječija psihologa drugačija od psihologije odraslih, a da su djeca misteriozna bića iz kojih, na kraju njihovog razvoja, odrasta stvarna osoba.
Kako biste reagovali kada bismo vam rekli da to nije slučaj, da je dječija psihologija slična odrasloj i da djeca nisu nikakva misteriozna bića koja ne možete da razumijete, nego da samo treba da zsmislite sebe na njihovom mjestu? Loše ponašanje i neprimjerene dječije reakcije ne znače da je dijete loše.
Sjetite se samo koliko puta ste posmatrali odraslu osobu i njene reakcije i pomislisli da je glupa, čudna, smiješna ili nešto drugo. Ljudi uvijek imaju tendenciju da donose neke, često nerealne zaključke, bez da razmisle o razlozima takvog ponašanja.
Naravno, ukoliko krenemo da razmišljamo o razlozima zašto se neko ponaša na određeni način, to može da zakomplikuje stvari, a i zašto bismo razmišljali o tome? Ali šta se dešava ako se vi odjednom počnete ponašati loše? Ljudi su skloni samoopravdavanju.
Uvijek pronalazimo razloge za svoje loše ponašanje, a o tuđim razlozima ni ne razmišljamo. Zato recimo, ako vičete na dijete, smatrate da to tako mora i da nema drugog načina. To je zato što vi imate mnogo bola u vama. Agresija često ukazuje na strahove koji mogu biti različitog porijekla – od straha od odbijanja, do straha za život.
Agresija nije jedini način kazne. I smijeh može biti sredstvo za kažnjavanje. Ljudi se često smiju onima kojima se desi nešto neprijatno. To su sve vrste samoodbrane i zadovoljavanja potrebe za sopstvenom superiornošću. Sjetite se davnih vremena:
Nije bilo ni riječi o psihološkoj udobnosti, glavni zadatak svakog čovjeka bio je preživljavanje. Većina odraslih vjeruje da je nemoguće voljeti tek tako, ali uvijek su u stanju da pronađu neki razlog za osudu. Osuditi druge je uvijek lako.
Može biti u pitanju drugačija tačka gledišta, netipično ponašanje ili nešto drugo. Većini odraslih ljudi danas nedostaje samoprihvatanje jer kao mali, kada im je to u djetinjstvu bilo najpotrebnije, nisu bili prihvaćeni od strane svojih roditelja, drugih odraslih i druge djece.
Sada oni tu svoju bol prenose u živote svoje djece, pokazujući im kako da sami sebe prekore i pogube. Oni to ne rade iz zlobe, ali oni nemaju drugo iskustvo, i sami su naviknuti na osudu i plaše se toga, ali drugačije ne umiju.
Trudite se da svom djetetu pružite emocionalnu i moralnu stabilnost i ljubav. Sagledajte situaciju njihovim očima i odnos između vas i djeteta će krenuti uzlaznom putanjom.
