Važno je poštovati roditelje dok su živi, kasnije pokajanje previše tereta nosi i muči čovjeka.
Ako te neko jednog dana bude poštovao, bio bi mu zahvalan čitavog života, a tvoja majka toliko ti je dobra učinila, a ti se ne osvrćeš na nju, ponašala se lijepo prema tebi, a ti je ne nagrađuješ. Bila je godinama tvoja služavka, a ti zaboravio sve, dokle je stigla tvoja velikoumnost!
Sine moj! Kad god čujem nešto lijepo o tebi radujem se i ja, jer si moj rod, ali čudim se kakav sam grijeh učinila što me ne posjećuješ i ne želiš da me očima vidiš. Da li sam ti ikada uskratila pravo prema meni?! Stavi me u najmanju ruku u položaj jedne obične služavke i daj joj njenu zaslugu.
Pokaži malo blagosti prema meni, daj mi moju nagradu i ponašaj se lijepo prema meni. O, sine moj! Želim da te vidim, ne želim ništa više od toga. Dopusti da vidim oblik lica tvog! Srce mi plače, a suze same teku. Ti nastavljaš svoj život, a ljudi pričaju o tvom dobrom moralu i uvažavanju prema njima.
Zar nije došlo vrijeme da se tvoje srce smiluje jednoj starici koja je prepatila i koju želja za tobom ubi od čekanja. Razorio si njena osjećanja, razljutio si njeno srce u toj mjeri da su joj se i suze osušile na očima. Ne žalim se i ne molim se protiv tebe, ne pokazujem svoju ljutnju.
Ukoliko moja dova prijeđe oblake i stigne do vrata neba, stići će te moja kletva, a nad tobom i tvojom porodicom slit će se nesreća. Ne, neću to učiniti, ti i dalje ostaješ duša moja, sreća i proljeće mog života. Uvjeri se, sine moj.
Kosa počinje da ti bijeli, proći će godine i ti ćeš ostarjeti, a nagrada je prema radu. Napisat ćeš pismo sinu svom sa suzama u očima, kao što ja tebi pišem. O, sine moj! Obraduj majku u njenoj nesreći, a zatim, ako želiš, pocijepaj njeno pismo. I znaj, ko čini dobro, sebi ga čini, a ko se loše ponaša, sebi štetu nanosi.
