Negdje na netu naletjela sam na ovu rečenicu. Napisala ju je Lisa Pontius, poznata influencerica, žena ima trideset i tri godine, mnogi čitaju njene objave.
Sviđa mi se teza. Bez ikakve zaje* ancije, sviđa mi se. Ni jedno dijete, naravno kad prestane biti dijete, roditeljima ne duguje ništa. Dijete je odrasla osoba kad navrši osamnaest godina. I baš bi bilo lijepo kad bi roditelji odrasloj osobi mogli reći: „Bivše dijete moje, ne duguješ mi ništa. Tamo su ti vrata. Sretan put!“
Svi ili gotovo svi moji znanci, da sebe vole i poštuju, s velikim bi zadovoljstvom pristali na takav rasplet odnosa sa svojom bivšom djecom. Ne volimo se i ne poštujemo se. Mi volimo djecu, djeca ne vole nas. Zašto ljudi imaju djecu? Životinje smo, u nama čuči zov divljine.
Kad smo mi mame prvi put stavile svoju bebu na sise nitko nam nije rekao da će nam beba jednom postati stranac. Bivša beba će u vrtiću mlatiti ostale bivše bebe, krenut će u školu i biti loš đak, beba će se upisati u srednju školu, koliko koštaju instrukcije svi znamo, neki na fakultet. Što sam ono rekla, kad dijete navrši osamnaest, prestaje biti dijete. Na fakultet ljudi kreću u osamnaestoj. Jesu li perverzni roditelji koji plaćaju školovanje djeci koja to nisu? Ili je to „normalno“?
Većina bivše djece će se složiti da to jest „normalno“. Njihovo je objašnjenje uvijek isto, „nisam ja tražio, tražila, da se rodim“. Ajmo se složiti, normalno je punoljetnim ljudima plaćati fakultet iako u mnogim zemljama to „djeca“ sama sebi plaćaju jer roditelji bivšoj djeci ne duguju ništa.
Gledam ljude oko sebe. Moje vršnjake i mlađe. Svi imamo tridesetogodišnju ili četrdesetogodišnju „djecu“. Poklanjamo im stanove, kuće, aute, odjeću, odjeću za njihovu djecu, nalazimo im posao. Keš, keš, keš! Nikad dosta keša. Neki roditelji pasu travu da bi od djece izmamili hvala. Nikad „hvala“ čuti neće jer „djeca roditeljima ne duguju ništa“.
I ne duguju. Mi roditelji, zaslijepljeni bezuvjetnom ljubavlju koja ne graniči s perverzijom, ona jest perverzija, postajemo bankomat doživotno osuđen na riganje novčanica. Što će nama telefonski poziv? Čokolada? Osmijeh? Cvijet? Zagrljaj? Mi smo svoje na ovome svijetu obavili. Izrodili smo neshvaćene genijalce koji bi bili turbo uspješni da žive u nekom drugom vremenu, da ih ne ubija korporacijski kapitalizam, da su završili neki drugi fakultet, da nisu u depri, da od nas dobiju pet tisuća eura, mi smo dali samo tri, da nisu djeca razvedenih roditelja, da jesu djeca razvedenih roditelja, da su djeca pokojnih roditelja…
Kad „djetetu“ u četrdesetoj isplatiš jednu od rata kredita koji mu do smrti nećeš vratiti, moraš imati na umu da „djeca roditeljima ne duguju ništa“. Ovih sam dana mnogo razmišljala o toj temi. Nešto se u meni definitivno prelomilo. Shvatila sam da me najzad, nakon toliko godina davanja koje se podrazumijevalo iako je proslava „djetetovog“ osamnaestog rođendana davno iza nas, uopće nije briga hoće li netko prema meni biti pristojan ili mi ikad reći hvala.
Prosvijetlila me teza da mi dijete ne duguje ništa. Jučer me prijatelj nasmijao. „Nazvao sam sina, rekao mi je: „Stari, na sastanku sam, nazvat ću te za pet minuta. Već petnaest dana čekam da me nazove.“ „Ahahahaha.“ „Tebi je to smiješno“, čudio se? „Smiješno mi je, ja se više na ta sranja neću paliti.“ „Blago tebi.“
Da, blago meni. Imam muža, imam mačku, imam kuću, imam cvijeće. Dopizdilo mi je boriti se za „ljubav“ četrdesetogodišnjeg djeteta do mog zadnjeg eura. Što sam dala, dala sam. Naravno da sam pogriješila kad nakon puhanja u osamnaest svjećica nisam rekla: “Tamo su ti vrata“. Nikad nije kasno. Dobar je osjećaj pokazati vrata i dvadeset godina kasnije.
Lakše se diše.
Vedrana Rudan
