Živjela je jednom Umorna Žena. Svakog jutra se nekako budila, tjerala sebe da radi cio dan i iscrpljena odlazila na spavanje. Više se nije sjećala kada se posljednji put osjećala odmornom, punom snage i želje za životom.
I tako je sve išlo do tada, kad se sjenka Umorne Žene odvojila od nje. Bio je vreo ljetnji dan, a trebalo je da uradi još nešto važno – jer „ne ostavljaj za sutra ono što možeš da uradiš danas“ i „nema hljeba bez motike“, a „ko radi, ne boji se gladi”.
I to ju je dovelo do krajnje iscrpljenosti. Sjenka je počela da se udaljava od nje, ostavljajući svoju vlasnicu da sva smoždena sjedi na kancelarijskoj stolici.
Žena je molila Sjenku:
– Molim te, vrati mi se! Odlaziš, a sa tobom i sva moja snaga…
Sjenka je odgovorila:
– Da, tačno. Ja sam čuvar tvoje energije, ali više ti ne mogu pomoći. Iscrpila si skoro svu snagu, a nisi je obnavljala. Dovela si sebe do potpune iscrpljenosti. Dobro razmisli: zašto ti se sve to dogodilo?
– Bez tebe će mi biti teško da to razumijem. Molim te, pomozite mi!
Sjenka je malo razmislila, a onda pristala.
– Dobro, ali samo pod uslovom da prođeš tri ispita koji će ti povratiti energiju. Pristaješ?
– Naravno!
– Onda slušaj. Prvi zadatak: osjeti svoja leđa i ramena. Osjećaš li nepodnošljivu težinu?
Umorna Žena klimnu glavom. Kako ne bi osjećala? Tolike godine nosi to nevidljivo breme…
– Onda prepusti teret onima koji mogu da ga podnesu. Vrati tim ljudima NJIHOV ŽIVOT. To su njihove lekcije, njihove pobjede, to je njihov razvoj. Svoj dio zadrži i onda počni da živiš svoj život.
O, kako joj je bilo teško da samoj sebi prizna kako nosi teret koji joj uopšte nije namijenjen! On je prevazilazio njene moći, isisavao joj energiju: brige njenih prijatelja, muža, roditelja… Nosila je sve njihove probleme, nevolje i teškoće, pokušavajući da ih riješi, ali je svima od toga bilo samo gore.
A sada je dosta – neka od sada svako živi svoj život! Umorna Žena je zatvorila oči, sjetila se svih čije je terete zbog svoje „dobrote“ preuzimala na sebe, i u mislima im ih predala.
Čim se Umorna Žena oslobodila tog nepodnošljivog tereta, telefon je počeo da zvoni. Tražili su je svi koji su joj nekada natovarili to breme.
Umorna Žena uplašeno pogleda Sjenku:
– Šta da radim? Sad će ponovo tražiti da preuzmem njihov teret!
Sjenka je bila neumoljiva.
– Ako želiš da budeš zdrava, ako hoćeš da svi ti ljudi žive punim životom. ne žaleći ni za čim, onda položi drugi ispit: nauči da kažeš „ne“ kad je potrebno.
Žena je klimnula glavom, mada je osjetila da je drugi ispit još teži od prvog. Kako da odbije? Šta će misliti o njoj? Šta ako je odbace? Šta ako je više ne budu voljeli? Ali nije imala kud.
Odgovorila je na poziv svoje prijateljice. Razgovor je bio besmislen: prijateljica ju je nagovarala da uradi njen posao, a Umorna Žena se pravdala i pravdala.
Sjenka je prišla svojoj štićenici i tiho posavjetovala:
Da bi naučila da kažeš „ne“, prvo se oduči od pravdanja. Inače će ljudi osjetiti tvoju nesigurnost i nastaviti da te ubjeđuju, sve dok se ne predaš i preuzmeš njihov teret.
Žena je klimnula glavom i završila razgovor s prijateljicom čvrstim, neumoljivim, ali u isto vreme saosjećajnim „ne“. Na jeziku srca, to bi zvučalo ovako: mnogo si mi draga i zato ti želim da živiš svoj život. Vjeruj, sreću osjetiš tek kad doživiš sve što ti je sudbina priredila, jer ćeš tako naučiti da cijeniš ono što imaš. Teži svom snu, stičući za to sve potrebne vrline.
Naravno, nisu svi razumjeli Umornu Ženu. Neko je zaista prestao da joj se javlja (je li to uopšte bio prijatelj?), neko se uvrjedio (da, treba vremena da se navikneš da živiš svoj život i poštuješ tuđi), a neko se s tim pomirio.
Sjenka je rekla:
– Došlo je vreme za treći i posljednji ispit. Tada će ti se vratiti energija i želja za životom. Nauči da se odmaraš. Dozvoli sebi da se odmoriš. Za to je potrebno da se suočiš sa onim ko ti najviše smeta – sa svojim Osjećajem Krivice.
Treći test je bio najpodmukliji. Osjećaj Krivice je nemilosrdno mijenjao svoja lica i glasove. Čim bi Umorna Žena pokušala da se odmori, prikradao joj se Osjećaj Krivice i maminim glasom govorio:
– Šta, opet besposličiš? Ja se tu satirem, a ti uživaš! Kako te nije sramota, pored toliko posla!
Ili bi čula očev glas:
– Ako ti to ne uradiš, niko neće. Sve će propasti! Umorna si, kažeš? Od čega si se umorila? Ko da si nešto radila! Više radi, manje se odmaraj!
Ponekad bi Osjećaj Krivice progovorio bakinim glasom:
U našoj familiji nije bilo lijenština. Po cio dan radim, ne zaustavljam se. I ti moraš tako.
Glasovi su zahtijevali, zvocali i prigovarali, dok žena nije shvatila da se neće odmoriti ni ako se satim bude izležavala, čak ni ako ode na odmor na kraj sveta…
I tada se začuo krik njene pobune:
– Imam pravo na odmor! Skidam sa sebe čaroliju zabrane! Od sada neću samo da radim, već i da se lijepo odmaram. Uostalom, ne postoji samo dan, već i noć. U prirodi se stalno smjenjuju periodi aktivnosti i odmora. Odmara se čak i priroda, Velika Žena! Ne ljenčarim, već se oporavljam da bih bila zdrava, srećna, puna inspiracije i stvaralačke energije. A onda ću raditi, ne zato što sam „dužna“, već s ljubavlju, radošću i iskrenom željom.
Taj monolog je bio dovoljan da Osjećaj Krivice nestane. Umorna Žena je shvatila da se uvijek trudila da nekome bude dobra i zato je sebi zabranila da živi svoj život, da se odmara i da ima svoje mišljenje. A od toga još niko nije postao srećan, samo se sve komplikovalo. Sve dok nije potpuno ostala bez daha.
Odmorna Žena nikada nije imala tako čudesan dan. Sa zadovoljstvom se okupala u peni, a zatim legla na kauč s omiljenom knjigom. Uživala je u svom spokojstvu, divila se božanstvenoj ljepoti zalaska sunca, udisala mirise večernje rose i osluškivala glasove srećnih nadanja.
Osjećala je kako joj ponovo bije srce u koje se vratio život, a sa njim ne samo Energija, već i Zdravlje, Ljepota, Radost, Nadahnuće, Spokoj…
I sve to samo zato, što je nekada Umorna žena konačno dozvolila sebi da se odmori.
Autor: Nina Sumire
Prevod: Femina
